Zašto nam ne treba Evropska unija u koju nas vodi Hrvatska - Probosanska politika mora odustati od kompromisa!

Piše: Rasim Belko

Bošnjaci su prijetnja Evropi, radikalni muslimani, teroristi, mudžahedini, fundamentalisti… Mnogo je sintagmi i pogrdnih riječi kojima se narod koji je preživio genocid, dvostruki UZP i dvostruku agresiju želi targetirati kao problem po evropski kontinent.

Time se pod jedan forsira slika kako su Bošnjaci (većinski muslimani) prijetnja katoličkoj Evropi, a istovremeno markira činjenica da je riječ o narodu koji je pretrpio najteže zločine od Drugog svjetskog rata i bez obzira na to pružio ruku saradnje narodima u Bosni i Hercegovini čiji su ga vojnopolitički predstavnici demografski osakatili.

Ta ruka pomirenja je problematična srpskohrvatskoj politici, pa se na sve načine Bošnjaci nastoje ugurati u priču o radikalnom islamizmu.

S druge strane, ali ne i separatno, priča o integraciji Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju koristi se na isti način. U jednom pravcu se Bosna i Hercegovina kao država razvaljuje i razvlašćuje, navodnim reformskim zakonima koji su u suštini svrzino kolo etničkog mafijanja i peripetija od kojih država i njene institucije mogu samo atrofirati.

S druge strane, tim istim zakonima nameće se da narod kojeg je preko 50 posto u državi treba imati isti broj predstavnika u institucijama kao i narod kojeg ima 10 posto, a pritom se institucije sakate pričom o etničkom, paritetnom i proporcionalnom predstavljanju, bez da se stručnost ikako tretira.

Sva priča o navodnom napretku Bosne i Hercegovine na evropskom putu može se podvesti pod činjenicu da što je ocjena o navodnom napretku veća, to je države Bosne i Hercegovine manje. Reformska agenda i vratolomije koje sadrži najbolji je primjer.

S druge strane, sve češće se javno govori o planovima za rastakanje Bosne i Hercegovine i ulazak u EU jednog njenog dijela - Federacije BiH. Davno je još takvu mogućnost iznio šef bh. diplomatije Elmedin Konaković, a nedavno o istom govorio i profesor Amel Delić.

Realno gledano, cijela priča o evropskim integracijama BiH vodi ka tome. Jer, iz Rs ne pristaju na bilo kakvo normalno, demokratsko ili napredno rješenje. Jer, njihov je cilj od agresije poznat - prisajedinjenje sa Srbijom pod zastavom Rusije. I zbog toga sakate sva rješenja koja se od BiH iz Brisela traže, a onda Brisel u panici od neuspjeha pristaje na osakaćena rješenja.

Posljedica je sve manje države Bosne i Hercegovine.

Politika iz Rs to radi planski u sadejstvu sa hrvatskom politikom u BiH, kojoj bi podjela države po entitetskoj liniji odgovarala. Jer, u razmontiranom Ustavu FBiH po Schmidtovim nametima hrvatska politika ima nadmoć nad bošnjačkom. U slučaju raspleta koji se najavljuje, a po kojem bi Federacija bila neki hrvatskih eksteritorij na tračnicama za EU, jasno je ko bi vodio glavnu riječ.

No, sve ovo što ste pročitali ne bi bilo problematično da probosanska politika se ne poginje kako vjetar puše.

Jer, sumanuti kompromis kojim probosanska politika pristaje na postepeno nestajanje države zarad lažnog evropskog puta nije ništa drugačiji od nasrataja srpskohrvatske politike na istu tu državu.

Kompromis je danas ono što je bilo topništvo JNA, VRs ili HVO-a u agresiji na BiH. Jer iz svakog kompromisa Bosna i Hercegovina je izašla slabija. Blokade kojima svjedočimo evo godinu dana i nemogućnost prevazilaženja istih najbolji su dokaz pogrešnih poteza u pravcu kompromisa.

Stoga je danas izvjesnije da će Federacija BiH kao hrvatska kolonija ući u EU, nego Bosna i Hercegovina kao samostalna država. Tu priču raspiruju i one optužbe na račun Bošnjaka i kompromis i potpuno pogubljena politika sa sjedištem u Sarajevo.

Zbog toga je neohodno reći da nam ne treba put koji krnju Bosnu i Hercegovinu (entitet FBiH) vodi u Evropsku uniju. Ukoliko postoji probosanska politika koja smije govoriti o interesima Bosne i Hercegovine neophodno je da se to čim prije kaže, a da se paralelno razviju strategije kojima će se evropski put graditi a očuvati stabilnost i cjelovitost države Bosne i Hercegovine.

Sve drugo vodi u nestanak i konačni epilog u kojem su srpski i hrvatski agresori političkim djelovanjem ostvarili pobjedu koju nisu mogli postići oružanim agresijama.

Valjda nismo toliki baksuzi da su nam svi političari klimoglavci pred strancima, jer u suprotnom mrka kapa!