Južna plinska interkonekcija kao ogledalo državnog suvereniteta

Za NAP piše: Prof. dr. Hazim Bašić

Izgradnja Južne plinske interkonekcije između Bosne i Hercegovine i Hrvatske godinama se predstavlja kao strateški projekt koji bi smanjio zavisnost od ruskog plina. Međutim, posljednji politički i zakonski potezi otvorili su niz ozbiljnih protivrječnosti: od izmjene zakona kako bi se promijenio investitor, preko pojave relativno nepoznate (tek osnovane) kompanije bez referenci kao potencijalnog investitora. U takvim okolnostima, opravdano se postavlja pitanje da li je trenutni model izgradnje Južne plinske interkonekcije u interesu Bosne i Hercegovine ili predstavlja prenos dijela energetskog suvereniteta na sumnjivog partnera?

Prošle godine Parlament FBiH usvojio je Zakon o Južnoj plinskoj interkonekciji kojim je jasno definisano da je nosilac investicije domaće javno preduzeće BH-Gas. U članu 5. tog zakona navodi se da je „za nositelja investicije projekta gasovoda Južna interkonekcija određen BH-Gas d.o.o. Sarajevo“. To je značilo da važan infrastrukturni projekt ostaje pod kontrolom domaće institucije.

'Američki investitor' bez jasnih referenci

Međutim, pokrenute su izmjene zakona kojima se BH-Gas izuzima iz projekta, a uloga nosioca projekta u samom tekstu zakona (!) daje privatnoj kompaniji, američkom investitoru AAFS Infrastructure and Energy. Takav potez otvara suštinsko pitanje: zašto se zakon mijenja nakon što je tek usvojen, i to ne u tehničkom, već suštinskom dijelu? Takva praksa u strateškom energetskom sektoru predstavlja ozbiljan presedan.

Dodatnu zabrinutost izaziva profil kompanije koja se u javnom govoru predstavlja kao 'američki investitor'. Prema dostupnim informacijama, riječ je o firmi koja se pojavljuje kao zainteresirana ne samo za gasovod, nego i za širi paket infrastrukturnih projekata, uključujući i aerodrome(?). Javno dostupni podaci ukazuju da kompanija nema poznate reference u realizaciji velikih energetskih infrastrukturnih projekata, kao ni u oblasti upravljanja transportnim sistemima. Protivrječnost leži u i širini interesa novoformirane kompanije, zanimanje za aerodrome i druge strateške objekte dodatno otvara pitanje kompetentnosti.

Projekt Južne plinske interkonekcije već ima izraženu geopolitičku dimenziju. Ona je svakako dio šire strategije jačanja energetskog utjecaja u jugoistočnoj Evropi. U medijima se navodi da su osobe povezane s kompanijom AAFS bliske političkom okruženju američkog predsjednika.

Međutim, ovdje se otvara i osjetljivo pitanje, može li se eventualno povezati ublažavanje političkog pritiska na regionalne aktere, posebno na Milorada Dodika, s ovim energetskim aranžmanom? Pogotovo iz razloga što i predstavnici njegove stranke moraju na državnom nivou glasati za ovaj projekat. Direktni dokazi o takvoj vezi nisu javno potvrđeni, ali političko-ekonomska praksa pokazuje da infrastrukturni projekti često služe kao platforma za šire političke kompromise. Činjenica da se projekt dodjeljuje neprovjerenom privatnom investitoru povezanom s političkim vrhom SAD-a povećava prostor za takve špekulacije.

Energetski suverenitet ili prenos kontrole

Analize energetskih organizacija dodatno problematiziraju ekonomski smisao projekta. Prema studiji CEE Bankwatch Networka, planirani kapacitet Južne plinske interkonekcije bio bi čak šest puta veći od trenutne potrošnje plina u Bosni i Hercegovini, dok plin čini tek oko 3% ukupne energetske potrošnje zemlje.

Takvi podaci ukazuju da projekt možda nije primarno vođen realnim energetskim potrebama, nego (tuđim) strateškim interesima. Kada se tome doda mogućnost da upravljanje ključnom infrastrukturom preuzme privatna kompanija bez jasnih referenci, postavlja se pitanje: da li Bosna i Hercegovina dobija energetsku sigurnost ili gubi dio energetskog suvereniteta?

Strateški projekt u sivoj zoni i suprotan EU strategiji

Južna plinska interkonekcija sama po sebi može imati strateški smisao, diverzifikacija izvora energije i smanjenje zavisnosti od jednog dobavljača legitiman su cilj. Međutim, način na koji se projekt trenutno vodi otvara ozbiljne dileme: zakon se mijenja kako bi se prilagodio investitoru koji nema jasne reference za ovako velike projekte, postoji rizik prenosa kontrole nad infrastrukturom na privatni subjekt, i konačno, ekonomska opravdanost projekta ostaje upitna.

Bitno je napomenuti da EU ne podržava ovakve projekte i insistira na svojoj viziji energetske budućnosti BiH i Zapadnog Balkana. EU je stava da neće podržati energetska rješenja koja nisu zasnovana na obnovljivim izvorima energije. Njihovo finansiranje ne obuhvata projekte koji povećavaju dugoročnu ovisnost o fosilnim gorivima. Energetska politika EU temelji se na prelasku na čistu energiju i ostvarivanju cilja klimatske neutralnosti do 2050.

Plin kao energent EU smatra prelaznim rješenjem, kako se CBAM bude postepeno uvodio, proizvodnja s visokim udjelom ugljika suočiće se s dodatnim troškovima prilikom izvoza u EU. Da bi ekonomija Bosne i Hercegovine ostala konkurentna, zemlja će morati smanjiti emisije i ulagati u čistiju energiju. EU nudi i mehanizam za ova ulaganja - Plan rasta za Zapadni Balkan.

Energetska politika je, u svojoj suštini, politika opstanka u svijetu u kojem se moć sve češće mjeri kontrolom nad energijom. U ovakvim okolnostima, inicijativa za izgradnju Južne plinske interkonekcije, u sadašnjem obliku, teško se može smatrati nedvosmisleno u interesu Bosne i Hercegovine i njenih građana. Diverzifikacija energetskih izvora ne smije biti izgovor za netransparentne aranžmane i projekte koji nisu na liniji EU strategija. Bosna i Hercegovina ne treba plinovod po svaku cijenu, posebno ne po cijenu gubitka kontrole nad vlastitim energetskim suverenitetom.