NES obećao Stranci za BiH da će slagati SDP: Bećiroviću ćemo dati javnu podršku, a raditi za Efendića!

Piše: Rasim Belko

Nije novost da je Bosanska krajina prostor na kojem su mnogi polomili zube. Kao što nije novost da je krajiški politički prostor progutao mnoge ambicije, želje i snove i izbacio ih na smetljište historije.

Politički talasi na Uni su ponovo nemirni, a kola bi se mogla slomiti na onima koji maštaju da su političku bitku u Krajini dobili.

Zarad boljeg shvatanja ove priče, podsjetit ću da je Vlada u Bihaću padala i reorganizovana nekoliko puta, da su otprilike do sada probali svi sa svima i da je to kontinuitet i iz ranijih mandata.

Posljednji vihor političke restauracije kantonalne vlasti u Krajini nije urodio plodom, odnosno vlast u USK uspjela se očuvati, a ceh tog dogovora vrlo vjerovatno će platiti vrhuška SDP-a BiH, odnosno njihov kandidat za člana Predsjedništva BiH.

Protekle sedmice sve je bilo spremno da nova većina sazove sjednicu Skupštine USK i da se izabere nova Vlada u kojoj bi sjedili predstavnici SDA, DF, SBiH i POMAK-a. I dok su pojedini mediji spekulisali očito ne baratajući dovoljno dobrim informacijama, dok je javnost čekala ishod onoga o čemu se po čaršiji šapuće, u Narodnom evropskom savezu su kovali plan kako da se očuvaju na vlasti.

I uspjeli su, na žalost ili na sreću, to se pitaju i u oktobru će odgovoriti Krajišnici. No, ono što je presudilo i onemogućilo promjenu kantonalne vlasti moglo bi vrlo lako presuditi Denisu Bećiroviću pa time i Nerminu Nikšiću.

Jer, promjenu vlasti u USK blokirala je Stranka za Bosnu i Hercegovinu, a nakon što su iz NES-a obećali predsjedniku SBiH Semiru Efendiću da će na terenu raditi za njega kao predsjedničkog kandidata.

I tu, u kolopletu falangističkih odnosa, dolazimo do zapleta koji niko nije mogao slutiti. NES je kao i SBiH prije četiri godine podržao Bećirovića i megalomansku koaliciju. Potom su se razišli, pa ujedinili u priči o Schmidtovom nametanju vlasti.

Pred kraj tekućeg mandata pohlepa u NES-u je nadjačala, pa su postali priljepak projektu Trojka, u mnogočemu lošem, između ostalog i u izboru HDZ-ovog Marina Vukoje u Ustavni sud, izboru Zorana Krešića u UO FTV… i tome slično.

O tome je jučer govorio i predsjednik SDP-a BiH, koji je javno potvrdio da je NES sljedbenik Trojkine politike.

“Prije svega mislim da će Trojka kao projekat sigurno opstati i da čak imamo već sada kvalifikovane neke partnere koji su se pokazali kao kredibilni i kvalitetni partneri, pogotovo u Federaciji BiH poput NES-a, PDA i ovih političkih partija koje nas zaista prate bez ikakvog uslovljavanja, poput partije Snaga naroda ministra Isaka. Dakle, imamo partnere koji se se kvalifikovali kao partneri Trojke”, izjavio je Nikšić za TV SA.

Dakle, dok Nikšić ne sumnja u NES-ovu podršku Trojki, ali i Bećiroviću, iz NES-a su hladno odlučili da se poigraju sa “partnerima”. Dvije partije jednim udarcem, logika je tandema Nermin Ogrešević - Rifat Hozanović. Dok SDP i Bećirović računaju i zahvaljuju Nerminu Ogreševiću i NES-u na podršci, Semir Efendić i SBiH računaju da će dogovor iz sjene pomoći njima da ostvare bolji izborni rezultat.

Iako su SBiH i njen predsjednik u dijelu proteklog mandata pokazivali naznake političke odgovornosti i državotvornosti, u konačnici priču o SDP-u, NES-u i SBiH možemo nazvati još jednim oglednim primjerom političkog relativizma u kojem istina traje tačno onoliko koliko traje interes. Sve drugo je puka iluzija kontinuiteta. A da se Bećirović treba ozbiljno zabrinuti i zapitati, upućuje i to da su NES i SBiH partneri dugo godina, pa je sama po sebi i bila čudna olako data podrška kandidatu Trojke, a ne kandidatu dugogodišnjeg partnera SBiH.

Jer, u Krajini se odavno ne vodi borba za ideje, nego za interpretacije trenutka. A trenutak je, po pravilu, kratak, potrošan i sklon trgovini. Ono što se jučer zvalo principom, danas se prepakira u taktiku, a sutra u nužno zlo. I tako ukrug, bez stvarnog početka i bez namjere da se dođe do kraja.

Možda je najveća ironija u tome što svi akteri ove priče istovremeno vjeruju da su iznad igre, dok zapravo samo mijenjaju uloge u istoj predstavi. Publika, doduše, više i ne očekuje rasplet, navikla je na beskonačne činove bez katarze. U takvom teatru apsurda, vlast nije cilj, nego stanje, a opozicija nije alternativa, nego privremena dijagnoza.

Krajina, kao i mnogo puta do sada, neće presuditi samo političkim projektima, nego i iluzijama o njihovoj veličini. Jer ovaj prostor ima nezgodnu osobinu da, prije ili kasnije, svakome pokaže mjeru, i političku, i ljudsku. A mjera, kako se čini, nikada nije bila sklonija onima koji misle da je mogu zaobići.

Krajina je prostor za sebe, jer je ta karaula navikla da brine sama o sebi kada niko drugi neće. I zato bi krajiški koloplet mogao biti proviđenje SDP-u, odnosno onima razumnima u toj stranci, daleko razumnijim od njenog predsjednika.

Ali, zbivanja na karauli sve su prilike da će ugroziti ulaštenu priču o 12 apostola Denisa Bećirovića. Jer, na primjeru Krajine i činjenici da će NES ostati pri obećanju Bećiroviću, a raditi za Efendića, postavlja se pitanje koliko će njih među 12 biti podrška na papiru. Kome vjerovati, teško je pitanje za Bećirovića, jer je već postalo jasno da svima ne može, a to već dovoljno drma šanse za pobjedu.