Nije Zeljković sestrić Dodikov, sada je Milorad samo Vicin ujak: Predsjednik Fudbalskog saveza i sukreator nacionalne bajke!

Piše: Rasim Belko

Italijanska javnost postala je praetor (vrhovni sudija) svojoj fudbalskoj selekciji, a presuda je da su obrukali i iznevjerili očekivanja nacije. Danas, ma koliko bili dobri, dobro plaćeni i imali status zvijezda, fudbalski reprezentativci Italije dišu na slamku pod bijesom javnosti i odvajkada prepoznatljive agresivnosti sportskih medija na svaki neuspjeh italijanskog sporta.

U Bosni i Hercegovini adrenalin ne popušta, tumaramo nenaspavani, mnogi i mamurni, ali sretni kao rijetko kada. Za razliku od Italije koja od nas bolje stoji u mnogo čemu, mi danas dobro stojimo skoro pa jedino u sportu. Od sinoć u fudbalu. Izbacivanjem Azzurra oživjeli smo i živimo u oblacima.

Neizmjerno hvala svakom Zmaju koji je u ovim kvalifikacijama nosio sveti dres. Hvala i Sergeju Barbarezu, Emiru Spahiću i svima koji su u i oko stručnog štaba reprezentacije doprinijeli ovom uspjehu. Nije bilo lahko, hodali smo po trnju, često na ivici ambisa, ali uspjeli smo!

Hvala i Vici Zeljkoviću! Za sve što je uradio za fudbal u Bosni i Hercegovini, a posebno za repku koja je od sinoć među najboljim svjetskim selekcijama.

Osporavan kada je došao, jer u to doba Vico je bio sestrić Milorada Dodika i zbog toga ponio hipoteku antidržavnog elementa u Fudbalskom savezu naše zemlje. Niko, pa iskreno ni autor ovih redova, nije vjerovao da ćemo mu danas biti zahvalni za odličan posao.

Vico Zeljković doveo je Sergeja Barbareza za selektora kada se tome malo ko nadao, a javnost to priželjkivala. A onda smo mu to prigovarali, jer Barba nije imao trenerskog iskustva. Ali, Zeljković se pokazao zrelijim sportskim radnikom od svih koji to rade na klupskom nivou u našoj zemlji.

Stručnom štabu je prepustio stručni posao, a taj štab ojačao s ikonama reprezentacije, profesionalcima i izvan kopački, na čelu s Emirom Spahićem, uz Zlatana Bajramovića, Mirka Hrgovića i ostale.

Vico i Savez koji vodi skinuli su pritisak s Barbareza i igrača postavivši kao cilj Euro 2028. godine, a to je možda i presudilo. Vidjeli smo kako su Italijani pukli pod presijom svoje javnosti i “moranja plasmana na Mundijal”.

Prvi put nakon dugo, dugo godina, naša reprezentacija i Fudbalski savez nisu se gubili pod teretom teških i očajnih rezultata, loših rezultata koji su boljeli, ali očito nisu bili porazi nego lekcije. Struka s Barbarezom i Spahićem na čelu hodala je svijetom i skupljala djecu bh. izbjeglica. I tu je odrađen ključni posao. Alajbegović, Bajraktarević, Muharemović, neki drugi koji su igrali i koji će tek igrati za nacionalnu selekciju, donijeli su sportski bezobrazluk u tim Edina Džeke, Seje Kolašinca, Amara Dedića.

Od Rumunije u gostima do Italije kući možda im se svašta moglo prigovoriti za tehniku, taktiku, kondiciju, ali im se nije moglo spočitati srce na terenu, boj za svaku loptu i ono južnije od duše potrebno da se protivniku razbije faca, figurativno ali i stvarno, kada je potrebno.

U Austriji je malo falilo, nekih 13 minuta, a onda je došao baraž, do jučer najomraženija francuska riječ u našoj zemlji. Ali i to su prošli i gledat ćemo ih na prvenstvu uz Brazil, Španiju, Englesku, Argentinu i susjede Hrvate…

A s njima će, potpuno zasluženo, ići i Vico Zeljković. Vico, koji je osim A selekcije omogućio bolje uslove U-21 i mlađim selekcijama. Osigurao naklonost UEFA-e, koju, priznali ili ne, ranije nismo imali. Koliko je puta Aleksander Čeferin došao u Bosnu i Hercegovinu, uključujući i jučer, zbog čega se, budite sigurni, francuski sudija puno lakše odlučio dati crveni Italijanima.

Vico Zeljković uradio je dosta toga i na klupskom nivou, vodeći projekte obnove terena naših klubova, uvodeći obavezu reflektora na stadionima, praveći vještačke terene i tako dalje. Radi i ne odustaje od ideje da spoji Prvu ligu FBiH i RS, čime bi drugi fudbalski rang naše zemlje dobio veći kvalitet i, još važnije, utjecao na Premijer ligu BiH.

A i ta Premijer liga se podigla od dolaska Zeljkovića, Borac i Zrinjski su gurali u grupne faze, pa i nokaut faze evropskih takmičenja. Ostala je boljka suđenja, ali i na tome je počeo raditi dovođenjem supervizora, jer očito da mu nije svejedno nakon svakog kola slušati pritužbe da sudije guraju Borac ili Zrinjski.

Ali, ne smijemo biti kao mačci kojima je malo teleća glava. Jer, pamtimo i vrijeme teških opstrukcija i problema u krovnoj kući bh. fudbala, danas toga nema ili možda ima daleko manje.

Zeljkoviću još ostaje da riješi jedan težak problem, koji zbog njegovog tereta rodbinske veze s Dodikom izgleda nepremostivo, ali i Italijani su tako izgledali, pa smo ih premostili. A problem je odnos sa BH Fanaticosima, koji mora biti riješen na obostrano zadovoljstvo nacije.

Jer, ružno je da se u sarajevskoj Titovoj skandira “Vico pederu” u trenutku slavlja odlaska na Svjetsko prvenstvo. Neupućeni posmatrač sa strane pomislio bi da je riječ o sudiji koji nas je zakinuo, a ne o predsjedniku Saveza čija se reprezentacija plasirala i zbog čega se slavi.

Javnost u Bosni i Hercegovini mora dati priliku Vici Zeljkoviću. Ne priliku pod prisilom, nego priliku da u dobrom odnosu nacije, BHF-a i Saveza ova reprezentacija nastavi rasti i ubuduće izbjegne baraže dobrim tekmama u grupnoj fazi.

To nije lahko, ali nije ni toliko teško. Možda da počnemo od razmišljanja da je danas Milorad Dodik ujak Vici Zeljkoviću. Jer, kolo se okrenulo, jedan je bivši, a drugi zlatnim slovima piše historiju fudbala u Bosni i Hercegovini.

Malo nam za sreću treba, a to je vrijedno davanja prilike!