Milorad Dodik je hujskač

Amina Čorbo Zećo

Ko je bio upitan da prokomentariše najnovije pozive na klanja i ubijanja, pucanja i klerofašističke orgije po manjoj bh. entitetu, Milorad Dodik je dao lakonski odgovor. Kazao je da nije vidio.

I to je bilo to. Milorad Dodik nije vidio. Njegov kratki odgovor je ugasio interes medija i javnosti za Dodikovim objašnjenjem povodom klerofašističkog divljanja u RS-u. Niko više nije pitao Dodika o tome. Čovjek nije vidio. Ima li se šta više pitati, kakvo dodatno pojašnjenje treba tražiti?

A onda je sutradan krenuo u svoje divljanje. Ponovo je udario po muslimanima, čiju mržnju vidi, kao što Sanja Vlaisavljević vidi da u Sarajevu nema Djeda Mraza.

Tako je Dodik nastavio sa svojim „poslom kao i obično“... o Sarajevu, i sarajevskim muslimanima, koji su za protekle božićne praznike bili toliko divlji da su se prosto utrkivali ko će poslati bolju i topliju čestitku, dok su Dodikovi Srbi (da, neophodno je dio Srba tako nazvati) pjevali o klanju muslimana.

Upravo ih je Milorad Dodik gurnuo u tom pravcu, pjevanje, kao i novonastalu tradiciju pucanja naokolo i po džamijama, a ne neki drugi Srbi ili bilo koji Srbi. Iako on sam to nije vidio. Navodno.

Međutim, takvi su imali su šta vidjeti i čuti od Milorada Dodika proteklih godina. Tako su čuli da su svi ratni zločinci, počevši od Radovana Karadžića, Ratka Mladića, do Vinka Pandurevića, najmoralniji i najpošteniji ljudi, i Srbi, nadasve. Čuli su i da imami iz obnovljenih džamija u tom entitetu urliču, a pošto urliču, onda bi ih logično trebalo nekako ušutkati. Puška je valjda jedini način. To je najlakši način da se ušutkaju imami i muslimani, misli Dodik. Osim toga, mogli su čuti da su Bošnjaci konvertiti, genetski defektan narod, čime je Dodik nastavio retoričku tradiciju Biljane Plavšić, a ako se ikada nađe u poziciji da kaže da nikoga zaista ne mrzi, to je istinito kao pokajanje Biljane Plavšić za zločine počinjene nad muslimanima pred haškim sudijama.

Uostalom, nije ni bitno da li Dodik zaista mrzi ili ne, dogovorimo se da je to manje bitno. Međutim, posljedice javne mržnje prema muslimanima koju Dodik manifestuje, a koja se može porediti jedino sa Hitlerovom mržnjom prema Jevrejima, ne smiju se smatrati „manje bitnim“.

Te posljedice dolaze u vidu ohrabrenja sitnih huligana u RS-u koji nisu imali sreće da se ostvare kao obrazovani huligan Draško Stanivuković, da se pozovu sutra, ako im okolnosti dozvole, a na šta Vlada pod čijom se upravom nalaze, i na šta ova Vlada radi, da počine zločine bez razmišljanja, zločine koje Dodik neće vidjeti, kao što većina hujskača zapravo nije ni vidjela niti svjedočila ubijanjima ljudi koji su bili njihove mete. Milorad Dodik je hujskač, i ako dođe do rata u ovoj zemlji, o čemu se sve češće govori, razuman čovjek neće imati dilemu čija su djela i riječi dovela do toga. On bi trebao biti prvi Srbin, a zapravo je posljednji (najgori).