Generali ga se odrekli: Sefer 'Boris' Halilović planirao puč i sukob u Armiji RBiH!

Od svih bivših jugoslavenskih republika, samo se u Bosni i Hercegovini bivši pripadnici tajnih službi i obavještajci KOS-a JNA (kontraobavještajne službe) smiju (zakonski) nalaziti na čelu političkih partija. To samo po sebi predstavlja ozbiljan sigurnosni deficit Bosne i Hercegovine ili, preciznije, Bošnjaka koji su jedini balkanski narod bez vlastite obavještajne službe.

Da postoji, takva služba bi mogla kontrolirati postojeće haotično stanje u javnosti, koje se od prvog dana nakon rata do danas nameće istim intenzitetom. Modernizacija sigurnosnog sistema bi otjerala mnoge poznate i nepoznate aktere. Barem ne bismo slušali političke govore nekih generala. Jedan od njih je i Sefer Halilović.

Nelogično je da se BiH do sada nije sistematski „obračunala“ sa pripadnicima KOS-a. O tome su napisane brojne knjige, u kojima su objavljeni brojni transkripti presretnutih telefonskih razgovora komandanata, te na kraju i izjave još živih svjedoka. Sefer Halilović, bivši obavještajac JNA, kodnog imena „Boris“, izazivao je sukobe u jedinicama Armije RBiH i pripremao puč. To su činjenice koje proizilaze iz izjava brojnih svjedoka, te iz presretnutih telefonskih razgovora nakon pobune nekih sarajevskih brigada 2. i 3. jula 1993. godine, kao i čišćenja tih jedinica od kriminalaca u oktobru.

Penzionisani general Armije RBiH Sefer Halilović, očito je i nakon rata ostao aktivan, što je javnosti otkrilo Udruženje „Zelene beretke“. Oni su oštro kritikovali ranije izjave Halilovića, date ove godine: tokom gostovanja na TV1, izjavio je da bi u slučaju rata Republika Srpska trajala najviše 15 dana. Bila je to čista destrukcija Dejtonskog mirovnog sporazuma i poziv na novi sukob. Moglo bi se reći da je Halilović zaprijetio ratom!

Udruženje Bosnae – Zelene beretke, koje okuplja organizatore otpora od devedesetih, ratne veterane, dobrovoljce, branitelje domovine, kategorički je kazalo da Halilovićeve izjave predstavljaju lične stavove, te da Bošnjaci ne žele novi sukob.

Postavili su logično pitanje: Za koga radi Sefer Halilović i u čije ime govori, jer sve što govori služi ciljevima „Velike Srbije“?

Neke činjenice iz proteklog rata o njegovom evidentnom rušenju ove države ne mogu se izbrisati. Postoje izjave živih svjedoka koji duboko kompromituju Halilovića. Brojne knjige su napisane o njegovom ratnom djelovanju, na osnovu autentičnih dokumenata i stenograma, koji potvrđuju gotovo identične izjave svjedoka.

Prije reakcije Zelenih beretki, Udruženje generala BiH je kazalo: Dosta! Udruženje je iz svog članstva isključilo Halilovića, kao reakciju, odgovor i svojevrsno demantovanje filma „Kako je izdana Bosna i Hercegovina“, autora Semira Halilovića, sina Sefera Halilovića. Film je finansiralo kantonalno ministarstvo za boračka pitanja, čiji je ministar kadar Halilovićeve političke partije.

Tri udruženja, Udruženje za zaštitu naslijeđa borbe za BiH, Udruženje generala Armije BiH, Udruženje za zaštitu imena i djela Teritorijalne odbrane BiH, reagirali su dokumentarnim filmom „Sefer Halilović – zločinac“. Jer je ukaljao ime Armije BiH, kažu.

Izjava Ahmeta Tabaka, koji je 3. oktobra 1993. godine uhapšen u Parsovićima po naredbi komandanta 45. brigade, Hasana Hakalovića, samo potvrđuje Halilovićeve pokušaje tokom rata da na najbrutalniji i najkriminalniji način utiče na druge. Tabak je danima brutalno mučen i premlaćivan kako bi ga prisilili da da izjave protiv ključnih osoba vojne, političke i policijske vlasti RBiH.

Tabak je kazao da su u kući gdje je bio zatočen, bili Haso Hakalović, bezbjednjak njegove brigade, Jusuf Hadžajlija zvani Homeini, te neki ljudi čija je imena kasnije čuo: Adis Pirija (zet Hadžajlije), Alija Demirović i neki momak iz Sandžaka zvani „Mesar“.

- Tu je bio i jedan vojnik koji je bio veoma ljubazan prema meni, koji je brzo odustao od mog „ispitivanja“. Homeini je počeo da mi postavlja pitanja, kako sam, ko sam, odakle sam, a onda pogledavši moja dokumenta, povikao: „Znam ja ko si ti, ti si špijun MUP-a u Armiji!“ Naravno da sam imao vojnu knjižicu i knjižicu MUP-a da bih lakše prolazio kada obavljam svoje zadatke.

Tokom svjedočenja Tabak je otkrio kako su ga pokušali inkriminirati podmetanjem „bijelog praha“ na njega. Bio je to Aspirin, vlasništvo njegove partnerice Jasminke.

- Nakon što je Jasminka otišla, „Mesar“ se bacio na mene i počeo me udarati i šutati. Homeini, Alija i Adis su mu se pridružili – udarali su me pesnicama, nogama i pendrekom, njih četvorica zajedno. Dok su me tukli, postavljali su mi pitanja, kao što su: „Koliko si para stavio na švicarski račun za Aliju Izetbegovića, koliko si platio njegovu kuću u Švicarskoj, koliko si para iznio iz zemlje za Delića i Bakira Alispahića, koliko za hadži Ćengića, koliko si platio njihove kuće itd.

Tabak je objasnio da „što sam više pokušavao objasniti da nemam pojma o čemu pričaju, to su me više mučili“.

U popodnevnim satima 3. oktobra 1993. godine, tražili su od njega da napiše izjavu, ali pošto nisu bili zadovoljni onim što je napisao, nastavili su ga tući.

- Te noći su me odveli u kuću preko puta, gdje sam prespavao u sobi sa vojnom policijom. Sutradan (utorak) su došli po mene oko 10:00 sati i odveli me u istu sobu kao i dan prije. Pored četvorice redovnih (Homeini, Mesar, Alija i Adis), zatekao sam nova lica: Ramiza Delića-Čelu i Semira Halilovića, jedanaestogodišnjeg sina Sefera Halilovića.

- Delić me je pitao da li znam „ajetul-kursiju“ (islamsku molitvu) i sa Semirom, sinom Sefera Halilovića, pratio moje dalje „ispitivanje“ – šutanje, udaranje pesnicama i pendrekom, psovanje, vikanje itd. Semir, sin Sefera Halilovića, prisustvovao je sve vrijeme mučenja. Ramiz Delić-Čelo bio je samo posmatrač fizičkog mučenja nadamnom, podvukao je Tabak u svom svjedočenju i dodao: „Nevjerovatno je da je Sefer bio spreman da izloži svog maloljetnog sina takvom traumatičnom iskustvu.“

- Nakon što su njih dvojica otišli, naredili su mi ponovo da napišem izjavu i kada ju je Homeini pročitao, nastavili su da me tuku, navodeći neke redove iz izjave sa kojima nisu bili zadovoljni. U jednom trenutku, postalo mi je jasno da me neće pustiti, posebno nakon posjete novih osoba tog dana. Okupan krvlju, otečen i deformisan, pitao sam s dozom sarkazma: „Gospodine Homeini, molim vas, nemojte me više tući, recite mi šta da napišem i ja ću to napisati i potpisati, ili vi napišite šta god želite, ja ću to potpisati!“

- Tada su se svi četvorica bacili na mene i zadali mi najgori batine. „Mesar“ me je udario palicom po licu i polomio mi zub. Te noći su me bacili na tavan kuće udaljene nekih 20 m od sobe u kojoj su me mučili. Moji naoružani stražari bili su na prvom spratu. Nekada tokom noći sam se probudio, sišao na sprat sa toaletom i uspio pobjeći kroz WC prozor.

- Tri dana sam se krio po šumama. Tri dana mi je trebalo da pješice dođem do Fojnice. Dobro sam poznavao taj kraj jer sam tamo mnogo puta bio ranije. U subotu navečer (8-9. oktobar 1993.), uspio sam ući u Fojnicu i pronaći svog pravog prijatelja Mensura Pašalića. Bio je šokiran mojim stanjem i mojom pričom.

- U subotu navečer sam prebačen kući i kada sam konačno sve složio i sa nekim novim saznanjima, uspio sam zaključiti sljedeće: Dan kada sam uhapšen, cijeli državni, vojni i policijski aparat je bio odsutan: predsjednik Izetbegović je bio u Briselu, Ganić i Silajdžić u Beču, komandant Armije RBiH Rasim Delić i ministar unutrašnjih poslova Alispahić su bili „zaglavili“ sa UNPROFOR-om u Bosanskoj Krajini zbog izbijanja sukoba sa Fikretom Abdićem, priča Tabak i nastavlja: „Neko je morao prepoznati mene kao osobu blisku sa svim tim ljudima, Izetbegovićem, Delićem, Alispahićem, Hasanom i Halidom Ćengićem…“

- Prepoznavši me kao takvu osobu, saradnika, pokušali su iz mene izvući „dokaze“, pisane izjave o navodnim „malverzacijama“ koje bi iskoristili protiv svih odsutnih u tom trenutku. A kada bi se ti funkcioneri vratili, nastao bi potpuno novi poredak i bili bi smijenjeni, obračunali bi se sa njima i šta već… A ja bih vjerovatno završio sa metkom u glavi i objašnjenjem da su mi pronašli kilogram droge, da sam pokušao ubiti stražare prilikom pokušaja bjekstva ili nešto slično… što odgovara takvom konceptu, objasnio je Tabak.   

Tabakovo svjedočenje je sasvim slučajno potvrdio transkript telefonskog razgovora između Ismeta Delića-Čele, zamjenika komandanta 9. brigade i obavještajca Armije RBiH, Jusufa Jašarevića. Bez ikakvog znanja da se razgovor snima, Delić je Jašareviću otkrio da je vidio mučenje Ahmeta Tabaka: „Sreli su se sa Seferom u Zukinom štabu; rekao je da su uhapsili nekog efendiju (Tabaka) koji je znao mnogo toga o Deliću, o ovome i onome, poslao me je kod Mesara, Seferovog sina, da vidim ko je on…“ „Ko te je poslao?“, pitao je Jašarević. „Sefer, znači, poslao je Mesara da ispituje ovog momka, da ga tuče, a ja sam rekao da ću i ja da idem da vidim ko je on. Kad sam došao tamo, vidio sam tog čovjeka, tukli su ga, mučili“, kazao je Delić.

Jašarević je pitao šta je Seferov cilj, mučenje tog čovjeka da bi se saznalo nešto o komandantu Deliću. Kakve su informacije tražene?

- Ne znam, kazao je Delić, ali otkako je smijenjen sa te pozicije, stalno traži nešto protiv Delića, protiv ovoga ili onoga…

Stenogram telefonskog razgovora Delića i Jašarevića u cijelosti je citiran u knjizi Fikreta Muslimovića „Lažovi i ubice“.

Izet Jurkić, komandant 9. brigade u Sarajevskom korpusu, bio je svjedok kada je njegov zamjenik Delić potvrdio da je jedan imam iz Visokog (Tabak) uhapšen u Hercegovini, ispitan i pretučen.

Sefer Halilovićeva ambicija je nezasita, samo je pitanje njegovih motiva. Pod sumnju je došao kada je u proljeće 1993. godine štampao postere, privjeske i bedževe sa svojim likom i imenom. Sarajevo je tada bilo pod opsadom, narod je gladovao, a komandant Armije Sefer Halilović potrošio je nekoliko stotina hiljada za samoreklamiranje.

Mnogi oficiri su bili zatečeni time. Utvrđeno je da je Sefer Halilović stajao iza pobune nekih sarajevskih brigada 2-3. jula.

Masakr i potpuni unutrašnji rat u bošnjačkom korpusu, kakav je bio sa Fikretom Abdićem, izbjegnut je u zadnji čas. Sefer Halilović je smijenjen, a Rasim Delić je postavljen za komandanta Armije RBiH. Halilović je potom postavljen za načelnika Štaba Armije RBiH, međutim, nakon tri mjeseca provedena u Hercegovini, smijenjen je iz vojske.

Naredbu o njegovom smjenjivanju jednoglasno je donijelo Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine.

Smjena Halilovića izvršena je iz konkretnih razloga, koji nisu javno objelodanjeni radi zaštite interesa i sigurnosti zemlje, te Oružanih snaga BiH, navedeno je u dokumentu „Zaključci Kolegija komandanata“ od aprila 1994. godine, kojim je implementirana naredba njegovog vrhovnog komandanta, Predsjedništva RBiH.