Politički konformizam uzrok je zašto bošnjački lideri zagovaraju opstanak OHR-a, to nema veze s državom!

Piše: Rasim Belko

Ne postoji rasprava o budućnosti Kancelarije OHR-a u Bosni i Hercegovini, a da bošnjački političari nisu u sav glas poručivali kako je našoj državi potrebna ta institucija protektorata i kako bi nas odlaskom OHR-a zadesilo neko teško vrijeme.

Nekoliko je razloga za tako jednoglasan stav i upornost u odbrani institucije s kojom Bosna i Hercegovina nema ni evropsku ni NATO budućnost, a to je deklarativno u bošnjačkoj politici prioritet svih prioriteta.

U suštini, razlog je činjenica da za sve što su u protekle tri decenije radili loše i za sve što ne rade jer ne znaju ili ih nije briga, opravdanje imaju u OHR-u. Jer, dok se podanički odnose prema agresivnoj srpsko-hrvatskoj politici, zamišljeno zaleđe im je OHR, kojeg skoro pa po matrici prizivaju da rješava probleme za koje su oni dobro plaćeni. Toliko dobro da im zavide kolege zapadne Evrope.

Politički konformizam bošnjačke politike dio je onih retrogradnih snaga koje Bosnu i Hercegovinu vuku ka Dejtonu umjesto ka Briselu. I ne, ne pišem ovo da bi se oni na osnovu toga prepucavali u predizbornoj kampanji, jer kampanja ovdje nikada ne prestaje, nego da bi se jednom konačno uspostavila i tačna terapija, uz kontinuirano uspostavljanje dijagnoze u javnosti.

Od uspostavljanja OHR-a do danas, visoki predstavnici su u svojim vazalskim odlukama išli protiv jedne od tri politike, nekada i protiv dvije, ali nikada sve tri strane nisu bile zadovoljne. I dok je OHR imao smisla onih godina kada je u svom zaleđu imao i vojnu moć, taj koncept danas je suvišan za državu koja hoće da okrene novi list i krene ka integracijama u zapadne alijanse.

Potezi Christiana Schmidta iz 2022. i 2023. godine još tada su bili jasan pokazatelj da OHR više nije samo institut za praćenje i provedbu Dejtonskog mirovnog sporazuma, nego je postao retrogradni element koji u aspiranticu za EU uvodi aparthejd. Ali ni tada konformistička bošnjačka politika nije bila spremna ni na minimum rizika i korištenje prilika koje su se otvorile takvim djelovanjem OHR-a.

Danas srpska politika uz rusko-kinesko zaleđe vodi ozbiljnu ofanzivu protiv OHR-a i, naravno, niko nije naivan da vjeruje da to rade zbog interesa države. Ali, u slučaju OHR-a, bošnjačka politika ne bi smjela ići krilaticom “ako je loš za njih, dobar je za nas”, jer su prije samo tri godine svjedočili da, kada je loš po Bošnjake, OHR je opasan po njihov politički opstanak u institucijama države u kojoj su nadpolovična većina.

Svjetske sile očigledno će iznova odlučivati o sudbini OHR-a, jer se sve glasnije spominje odlazak Christiana Schmidta, a Rusija i Kina, kao što rekoh, već spremaju ofanzivu na internacionalnom nivou.

Zbog toga je vrijeme da se u bošnjačkom političkom spektru pronađu snage i pamet koje će u takvoj situaciji pokušati ishodovati rješenje od kojeg će profitirati država Bosna i Hercegovina, a ne antidržavne politike.

Priče o potencijalnoj destabilizaciji Bosne i Hercegovine odlaskom OHR-a sve su slabiji argument, naročito u trenutku kada je teško definisati koji je to dio svijeta danas stabilan, bilo zbog ratnih sukoba, bilo zbog energetske i ekonomske krize.

Zato bi jedna od mogućnosti koju će zastupati bošnjačka politika, nakon što istupi iz konformističke pozicije, bilo trampljenje zatvaranja OHR-a za status NATO članice i neki povoljniji položaj u pogledu Evropske unije.

Za takav pristup ima sasvim dovoljno argumenata, jer je napretek primjera i NATO i EU članica kojima se gledalo kroz prste da bi bile uvučene u ove saveze. Recimo, zemlje istočne Evrope su u NATO ušle preko reda i sa daleko manje uslova od onog što se traži od BiH, dok je, primjerice, Hrvatska uvučena u EU bez da je riješila pitanje vanjskih granica i neke druge stavke koje se sada nama nameću kao prepreke.

Ali, ništa od toga neće se desiti jalovim saopćavanjem poruka koje nikome ništa ne znače. Taj politički konformizam doveo nas je na ivicu situacije u kojoj će proruski Milorad Dodik i njegov partner, ništa manje proruski Dragan Čović, preuzeti potpuno upravljanje Bosnom i Hercegovinom.

Ako neko ne vjeruje u to, neka pogleda situaciju sa Južnom interkonekcijom. Čović je odbijao taj projekat zbog državnih elemenata u vrijeme američkih demokrata, njegovi su glasali protiv u Parlamentu FBiH, a onda je s Amerikancima dogovorio da države u tom projektu nema osim u formalnom obliku i projekat je danas u fazi bilateralnog dogovaranja s Hrvatskom.

O politici Dodika i njegovom preuzimanju poluga države nema potrebe govoriti, sve institucije koje vode njegovi kadrovi djeluju uspješno subverzivno i šire svoj utjecaj.

Dakle, ukoliko se ne pomjere s konformističke tačke, bošnjački političari uskoro će biti nebitan faktor, a u takvoj situaciji neka ih ne iznenadi pojava koja je vidljiva već ovih dana, a ogleda se u tome da Bošnjaci javno govore da će glasati za Čovićeve kadrove, iako u svojim redovima imaju bošnjačke za istu poziciju.

Pametnom dosta!