Tri dana svadbe, nula dana stvarnosti: Dobro, udali smo Melinu, šta ćemo sad, kolege novinari?

Piše: Amina Čorbo-Zećo

U zemlji u kojoj su inflacija, odlazak mladih, urušeni zdravstveni i obrazovni sistem, politička nestabilnost svakodnevica, teško je ne primijetiti apsurd medijskih prioriteta. Nije prvi put, ali ovaj baš boli, udara u mozak!

Dok globalne tenzije rastu, a današnje novo zatvaranje Hormuškog moreuza prijeti ozbiljnim ekonomskim posljedicama širom svijeta, naslovnice u Bosni i Hercegovini preplavljene su detaljima o vjenčanju Meline Džinović.

Nije problem u samoj vijesti. Ljudi se žene, razvode, žive svoje živote i to je legitimno. Problem je u nesrazmjeru, u odsustvu osjećaja spram javnosti. Ko je više vražija Melina u trenutku kada društvo vapi za ozbiljnim analizama, odgovornim novinarstvom i informacijama koje direktno utiču na živote građana, medijski prostor zatrpava se trivijalnostima. Kao da je brak jedne dizajnerice važniji od ekonomskih tokova koji će sutra uticati na cijene goriva, hrane i standard građana. O sigurnosti da i ne pričamo.

Ovo nije izolovan slučaj. Fenomen “estradizacije” medija u BiH traje godinama, ali danas doseže nivo koji ozbiljno ugrožava javni interes. Svaka nova epizoda iz privatnog života poznatih od razvoda s Harisom Džinovićem do luksuznih svadbi dobija prostor koji bi trebao biti rezervisan za teme od društvenog značaja. Time se ne samo skreće pažnja s ključnih problema, nego se i oblikuje percepcija stvarnosti u kojoj je glamur važniji od egzistencije i sigurnosti.

Mediji imaju moć da određuju šta je važno. Kada tu moć koriste da promovišu površne sadržaje, oni aktivno učestvuju u pasivizaciji društva. Građani se pretvaraju u publiku, a ne u informisane učesnike javnog života. Umjesto da razumiju procese koji ih direktno pogađaju, oni se zabavljaju detaljima tuđih života koji nemaju nikakav uticaj na njihovu svakodnevicu.

Još je opasnije što ovakav sadržaj postaje norma. Mladi koji odrastaju uz takav medijski okvir stiču utisak da su uspjeh i vrijednost povezani isključivo s novcem, luksuzom i privatnim spektaklom. Gubi se osjećaj za stvarne prioritete obrazovanje, rad, društveni angažman.

Nije, dakle, pitanje zašto se piše o Melini Džinović. Pitanje je zašto se o svemu ostalom piše manje ili nikako. I ko snosi odgovornost za takav izbor.

Jer dok se javnost zabavlja svadbama i skupocjenim automobilima, stvarni problemi ne nestaju. Oni samo postaju tiši. A društvo koje prestane govoriti o svojim problemima, vrlo brzo prestane tražiti i njihova rješenja.