Bošnjaci su politički nezreli, al’ im je jezik velik!

Piše: Rasim Belko

Čime se protekle tri godine bavila sarajevska politika, a ona obuhvata sve probosanske politike ili stranke? Ničim! Ničim ozbiljnim! Jer, u ozbiljnu politiku ne potpadaju frakcijski, skoro pa na familijarni nivo svedeni sukobi.

U ozbiljnu politiku ne spada ni dezorijentisano prelijetanje kadrova niti pogubeljno tumaranje stranaka. U četiri godine nakon što su poniženi dekretom aparthejda visokog predstavnika, Bošnjaci, i oni koji su ostali u opoziciji tom nametu i oni koji su nametnuti, nisu proizveli niti jednu dodatnu političku vrijednost.
Potpuna bezidejnost, smoždenost, apatija… A evo, za desetak dana ćemo obilježiti godišnjicu zločina nad političkim pravima Bošnjaka. Malo poslije Ahmića i netom prije teških majskih sjećanja. Kao da smo kolektivno odlučili da nam je sjećanje jedino što još funkcioniše, i to selektivno.

Današnja sarajevska politika, neselektivno strpana u bošnjačku, nema ozbiljne ideje s kojom bi izašla pred građane i kazala: ovo je naš interes, ovo je linija fronta s koje nećemo ni milimetra odstupiti. Možda bi neki među njima i imali taj stav, ali ih muči tegoba definisanja tih linija fronta, jer lakše je crtati linije po saopštenjima nego ih braniti u stvarnosti.

Definisati linije fronta, izaći u javnost s njima i obavezati se na spremnost da se za te ciljeve i pogine ako treba, nije jednostavno kada si u dubini vlastite nutrine svjestan koliko su miševi na čelu bošnjačkih političkih kolona.

Čudan je bio taj april 2023. godine. Znamo šta nam je uradio visoki predstavnik uz instrukciju SAD, uvođenjem aparthejda. Ali, zaboravljamo da su ključne političke snage Bošnjaka, uz članove Predsjedništva iz reda Bošnjaka i Hrvata Denisa Bećirovića i Željka Komšića, potpisale Izjavu o državnoj imovini.

Bio je to tračak nade, kada su se na istom mjestu poredali predsjednici SDA, SDP, SBiH, NiP, NS, DF, NES-a. Ali, to je samo bilo nadanje – budalama radovanje, jer se ispostavilo da je jedino što se tu stvarno potpisalo bila kolektivna amnezija.

Još jedno takvo okupljanje, u nešto širem društvu, jer frakcije su u međuvremenu dobile podfrakcije, a uskoro će vjerovatno i lične verzije, vidjeli smo krajem marta ove godine, samo je falio DF, kada su u prisustvu reisa Huseina ef. Kavazovića “bošnjački lideri” potpisali još jednu izjavu, u kojoj poručuju da će oni braniti Bošnjake, eglem beglen i slično. U prijevodu: obećanja na veliko, odgovornost na rate.

A onda je došao april, težak mjesec zaista. I svi ti probosanski, više ili manje bošnjački izjavitelji o spremnosti hrabre borbe na definisanim frontovima pobjegoše, a belaj nije ni počeo. Linije su pale, ne bez metka, nego bez riječi. Ali, uz samoubilački komentar: “ovo je loše, ali mi ćemo glasati za to”, politički ekvivalent kupovine pokvarenog auta jer ima lijepu boju.

A glasalo se za Južnu interkonekciju, projekat plinifikacije Federacije američkim LNG plinom i lažne diversifikacije, jer svi u glas kažu da ruskog neće biti nikako. Kao da izbor između lošeg i goreg automatski postaje strateška pobjeda.

Ali, ta Južna interkonekcija nije više isti projekat kao što je bio prije godinu dana, kada smo i mogli progutati priču da je to strateški interes Bosne i Hercegovine. Danas je to više test političke pokornosti nego energetske pameti.

Svi stručnjaci do čije riječi sarajevska javnost drži kazali su da je to loš projekat, neizvjesne realizacije, sumnjivih ljudi i kompanija, u kojem je BH Gas izbačen, uz još sijaset negativnih ocjena i komentara.

Međutim, to lidere onih stranaka koji su se potpisali pod Izjavu da će braniti državnu imovinu – tako, jel’te, braneći državu i interese Bošnjaka, nije obavezalo ni da razmisle, a kamoli da zatraže promjene ili budu protiv unakaženog projekta Južne interkonekcije.

Jok, svi su poklekli pred ovim utjerivačem američkog interesa u slabašne političke kosti Bošnjaka. Pardon, ne svi – jedan je ostao sam i na vjetrometini, ali opstojan u namjeri da se drži onog što je potpisao. Semir Efendić i Stranka za BiH bili su protiv, pokazavši da se može, samo je pitanje ko hoće stati na linije potpisanih izjava, a ko ih koristi kao podmetač za političku udobnost.

Ostali su nas iz parlamentarnih klupa Predstavničkog doma FBiH pokušali praviti budalama porukama: “ovo je loše, ali je važno da podržimo”. Teško je zamisliti, ali to bi bilo kao da vam neko doveze pred vrata fiću pod američkom zastavom i vi kažete: “ovo se ne može voziti, ali kupujem”, jer, eto, simbolika je važna.

Sutra će kupovina biti finalizirana i u Domu naroda i ne sumnjam da nas čekaju iste poruke. Samo ostaje misterija kako to da je Slaven Raguž dosljedniji svojoj politici pa smije stati nasuprot američkom interesu, ili Mario Karamatić koji barem ode s glasanja, a Bošnjaci se tako lahko i povoljno prostiru, ne pitajući za cijenu, valjda jer su navikli da račun ionako uvijek dođe kasnije.

Izreka kaže da je bolje živjeti pet minuta kao lav nego sto godina kao miš. A bošnjačke kvazipolitičke elite obitavaju već tri decenije krećući se između okova stranih interesa i vlastitih strahova, uspijevajući pritom da ne budu ni lavovi ni miševi, nego nešto između, dovoljno tiho da ne smetaju i dovoljno glasno da izgledaju zauzeto.

U tom periodu nije se izrodila niti jedna ideja koja bi bila međustranačka vezivna nit u borbi za državu. Jer, da bi se borba vodila, moraju postojati borci spremni da stanu iza državnih interesa.

Toga danas nema. Imaju slijepi klimoglavci koji bespogovorno dižu ruke za tuđe interese i međusobno se glođu ko je veći baja u kolu miševa.

I tako, dok oni hrabro brane sve osim onoga što su obećali braniti, građanima ostaje da biraju između raznih verzija istog razočarenja, jer očito je da u ovoj političkoj predstavi nema ni režisera, ni scenarija, ali zato glumaca nikad nije falilo.