Dobrodošli četnici, halal olsun genocid!

Piše: Rasim Belko

Nedavno sam u jednoj od grupa na društvenim mrežama raspravljao o tome zašto nije pogrešno one koji ne vole Bosnu i Hercegovinu uputiti da odu tamo gdje im je lijepo, u prostor koji bi voljeli. Bez obzira kojoj vjeri, etnosu ili religiji pripadali. Jer, realno, ako ti je svugdje bolje nego ovdje, logično je da to i provjeriš u praksi.

Poruka i rasprava podsjećaju na ono što smo na BHT1 gledali u razgovoru Zvonke Komšića i Nebojše Vukanovića. Zvonko i Vukan su raspravljali o fudbalu, pa je Vukan potegao za staro oruđe mitomanije i emisija završila.

A onda, kao po starom dobrom scenariju, uslijedila je repriza narativa zahvaljujući kojem politike koje podrivaju Bosnu i Hercegovinu opstaju decenijama, i još se uspiju predstaviti kao žrtve.

Patriotsko tkivo se, očekivano, podijelilo na one koji su zahvalni Komšiću jer je rekao ono što bi i sami rekli, i na one koji u Nebojši Vukanoviću vide “novu nadu”. Jer, naravno, svaka nova epizoda traži novog heroja, pa makar bio i stara priča u novom pakovanju.

Istina, prije nekih osam godina i ja sam pomišljao da bi Vukanović mogao biti promjena. Valjda svi imamo tu fazu, kratku, ali edukativnu.

Onda sam ga gledao u NSRs kako urla na svaku odluku koja jača državu, ali, naravno, samo kad to nije “u interesu naroda”, što je zgodna fraza koja znači šta god treba u datom trenutku. Gledao sam ga i kako učestvuje u rušenju demokratske Crne Gore kroz litije, za spas, kako se tada govorilo, od Zapada. Jer, poznato je da je Zapad najveća prijetnja Balkanu, odmah iza zdravog razuma.

Tada je postalo jasno, barem onima koji nisu imali potrebu da se prave naivni, da njegova izjava “ja sam srpski nacionalista” nije lapsus ni folklor,nego programski dokument.

U to vrijeme sam napisao da su Vukanović, Stanivuković i Trivić loše kopije Dodika, rađene po matrici Dobrice Ćosića.

No, vratimo se Vukanoviću, koji se sarajevskoj čaršiji pokušao prodati kao glas razuma, ekonomije i suživota, kao da su to stvari koje postoje u vakuumu, odvojene od ustava, pravosuđa i političke realnosti. Ali dobro, lijepo zvuči, a to je često pola posla.

http://nap.ba/post/724617/stanivukovic-trivic-i-vukanovic-lose-kopije-dodika-na-matrici-dobrice-cosica

Stanivuković, Trivić i Vukanović - Loše kopije Dodika na matrici Dobrice Ćosića

Piše: Rasim BelkoNada je u mlađima. Na mladima ostaje svijet, mladi treba da uzmu sudbinu Bosne i Hercegovine u svoje ruke. Najčešće izgovarane ...

Plan je bio jednostavan, malo priče o zajedništvu, malo slikanja po događajima, malo “nisam Dodik” retorike i eto legitimiteta. Jer ako nisi Dodik, automatski si valjda rješenje. Nije bitno šta jesi, bitno je šta nisi.

To je moglo proći kod onih kojima su izbori i mandati jedina ideologija. U širem prostoru ipak malo teže.

Jer, kada je došlo pitanje genocida u Srebrenici, Vukanović je uradio ono što uvijek uradi, bio srpski nacionalista i rekao da presude ne priznaje. Ništa novo, samo dosljedno. Kao i kolege mu Stanivuković i Trivić, kontinuitet je važan.

I tu dolazimo do zanimljivog momenta, dio bošnjačke javnosti je po inerciji jednostavno prestao pitati. Ne zato što su dobili odgovor, nego zato što im odgovor ne odgovara. Jer, ne daj Bože izgubiti “umjerenog nacionalistu”, to je danas rijetka i dragocjena kategorija.

Vukanove performanse u NSRs prenosile su se bez puno pitanja, čak i kad su bile direktno protiv države. Ali nema veze, bitno je da se viče na Dodika, sadržaj je sekundaran.

Danas, kada je Dodik malo skrajnut, dobili smo novu ponudu, Vukanović kao “glas razuma”. Jer, očito, standardi su fleksibilni, zavise od potrebe tržišta.

Za svaki potez vlasti u Rs koji je imao neku društvenu korist, Vukanović je skakao, galamio i upozoravao na “prenos nadležnosti”. Ali zato je uredno problematizirao dresove reprezentacije i zastave s ljiljanima. Prioriteti su jasni, država može čekati, simboli ne mogu.

A onda pitanje reprezentacije. Jednostavno pitanje, komplikovan odgovor.

Pokušao se izvući, ali što se više izvlačio, više je tonuo. Kada ga je Komšić suočio s tim, dobili smo standardni paket " 300 godina, Srbi, tradicija, mitologija… sve po PS-u".

Jer Vukan jeste srpski nacionalista i ponaša se u skladu s tim. Tu nema zabune. Zabuna je samo kod onih koji očekuju drugačije.

Sarajevska politička scena, međutim, i dalje glumi iznenađenje. Ili ne glumi, nego kalkuliše. Što je, realno, još gore.

Jer činjenica je jednostavna institucije na nivou Bosne i Hercegovine građene su uz SNSD, a kritikovali su ih upravo oni koji danas pokušavaju prodati priču da su alternativa, oni poput Vukanovića ili prije njega iz istog miljea.

Ali ova potreba da se u svakom srpskom nacionalisti pronađe “partner” nije nova. To je kontinuitet politike koja je tri decenije prepuštala prostor Republike srpske bez ozbiljne strategije povratka i političkog balansa.

Rezultat? Nema ljudi, nema ni političke snage.

I zato danas imamo situaciju da se prelazi preko presuda, genocida i elementarnih principa samo da bi se održala iluzija da “postoji neko bolji”.

Pogrešno? Naravno. Ali očito i korisno, barem kratkoročno frakcijašima i njihovim političkim mentorma.

Jer da nije tako, ne bi se ozbiljna politika hvatala za slamku spasa u liku Nebojše Vukanovića.

O tome koliko je to porazno, pisat će generacije poslije nas. Bez potrebe da se prave pametni, biće im dovoljno da pogledaju činjenice.

Jer zamisli apsurda! nakon svega, spas se traži u nacionalisti – pa mu se još i prilagođava stvarnost, da mu ne bude neprijatno.

To je bolno i porazno, nakon svega. Kao da se popneš na Manjaču ili Leotar i povičeš "Dobrodošli četnici, halal olsun genocid". Bolest je to, autodestruktivna!

A što se reprezentacije tiče – gledaj i plači, Vukane.

Tvoj problem. Jer, da bi navijao za reprezentaciju, moraš voljeti državu, domovinu, a ti si pogubljen tamo gdje moraš biti dok sanjaš ono gdje bi bio!