Opsada Sarajeva u sjeni 'Dobrovoljačke': Svjedoci na videolinku umjesto u sudnici - govore, ali ne odgovaraju!

Piše: Amina Čorbo-Zećo

Praksa saslušanja svjedoka putem videolinka pred Sudom BiH, koja je još 2025. godine obrazlagana kao izuzetak utemeljen na nužnosti, danas sve više poprima obilježja pravila. I dok su tada postojala upozorenja odbrana da takav način izvođenja dokaza mora biti strogo obrazložen i zasnovan na jasno utvrđenim zakonskim kriterijima, najnovija dešavanja u predmetu „Dobrovoljačka“ dodatno produbljuju sumnje da se institut videolinka koristi selektivno pa čak i zloupotrebljava.

Slučaj svjedoka Ljubinka Lukića to ogoljava do kraja. Obrazloženje Tužilaštva da je riječ o starijoj osobi koja se kreće uz pomoć kolica palo je već pri samom uključenju videolinka, kada se vidjelo da svjedok bez poteškoća ulazi u sudnicu u Beogradu. Time nije dovedena u pitanje samo vjerodostojnost jednog objašnjenja, nego i kredibilitet sistema koji takva objašnjenja prihvata bez provjere.

Reakcije odbrane bile su očekivane zahtjev da se ubuduće dostavljaju precizna obrazloženja, uključujući medicinsku dokumentaciju, nije ništa drugo nego insistiranje na minimumu procesnih garancija. Jer, ako je videolink izuzetak, onda mora biti jasno zašto se primjenjuje. U suprotnom, otvara se prostor za sumnje. I to one najcrnje! jer, nikakva ekonomičnost postupka ne smije biti ispred pravičnosti.

Ali problem ide mnogo dalje od jednog svjedoka.

U kontinuitetu se nameće obrazac svjedoci koji dolaze izvan Bosne i Hercegovine, posebno iz Srbije, sve češće se saslušavaju na daljinu. Formalno zbog efikasnosti, ekonomičnosti ili ličnih okolnosti. Suštinski bez ozbiljnog propitivanja razloga njihovog nedolaska u Sarajevo.

A upravo tu leži ključno pitanje koje pravosuđe uporno zaobilazi da li pojedini svjedoci izbjegavaju dolazak u BiH zbog straha od krivičnog progona?

Ako se uzme u obzir činjenica da ni tri decenije nakon rata ne postoji optužnica za opsadu Sarajeva, iako postoje javna svjedočenja, priznanja i obilje dokaza o granatiranju i snajperskom djelovanju, onda ovakva praksa dobija dodatno zabrinjavajuću dimenziju.

Paradoks je očigledan svjedoci koji bi potencijalno mogli biti predmet istraga za najteže zločine, uključujući opsadu glavnog grada, pojavljuju se pred Sudom BiH u svojstvu svjedoka u drugim predmetima - onim protiv branitelja BiH, ali iz sigurnosti drugih država. Time se faktički eliminiše svaka mogućnost njihovog procesuiranja u Bosni i Hercegovini, barem u tom trenutku.

Drugim riječima, pravosudni sistem im omogućava da govore, ali ne i da odgovaraju.

U predmetu „Dobrovoljačka“, svjedoci mahom govore o širem kontekstu ratnih dešavanja, uključujući i događaje koji se direktno tiču opsade Sarajeva. Neki od njih su i ranije javno govorili o vlastitom učešću u vojnim aktivnostima koje bi mogle imati obilježja krivičnih djela.

U takvoj situaciji, izostanak reakcije Tužilaštva BiH postaje jednako problematičan kao i sama praksa videolinka.

Jer, ako pravosuđe raspolaže informacijama koje upućuju na moguće ratne zločine, a ne pokreće postupke postavlja se pitanje selektivnosti pravde. A selektivna pravda nije pravda, nego njena suprotnost.

I nije ovo više samo procesno pitanje, nego duboko političko i pravno čemu vodi ovakva praksa? Milanko Kajganić i Mladen Vukojičić sigurno znaju, makar kada je riječ o montiranom procesu zvanom Doborovoljačka.

Ako vodi ka tome da se određeni svjedoci štite od krivične odgovornosti, dok se istovremeno vode postupci protiv drugih onda govorimo o ozbiljnom narušavanju povjerenja u pravosuđe.

Ako vodi ka relativizaciji događaja iz rata, kroz fragmentirano i selektivno izvođenje dokaza onda govorimo o opasnosti revizije istine.

A ako vodi ka tome da Sud BiH, svjesno ili ne, postane prostor u kojem se istina filtrira kroz tehničke mogućnosti i političke realnosti onda je krajnje vrijeme da se postave jasne granice.

Jer pravda, da bi bila pravda, ne smije biti ni daljinska, ni selektivna, ni uvjetovana.