Rat narativom protiv Komšića i Kovačevića posljedica je političkog PTSP-a, anketa i SDP-ovog straha od Lagumdžije!

Piše: Rasim Belko

Politički PTSP zahvatio je određene strukture Bošnjaka, pa im je zamjena teza, izgleda, postala ne samo navika nego i radna metodologija. Tako se iz SDP-a, ali i nekih drugih krugova, sve češće čuje poruka da je izbor Željko Komšić u Predsjedništvo BiH bio uzrok teških bosanskohercegovačkih kriza, jer, naravno, ništa ne objašnjava kompleksne političke blokade bolje od jednog zgodnog krivca. To je opasna premisa koju su posljednjih dana, između ostalih, plasirali kadar SDP-a Dženan Skelić i novinar iz Hercegovine Nermin Bise.

Zašto je ta zamjena teza opasna? Prvo, zato što se svakom Hrvatu u Bosni i Hercegovini ovim narativom praktično poručuje da ima pravo na političku opredijeljenost, pod uslovom da je već unaprijed opredijeljen kako treba, odnosno pod zastavom HDZ BiH. To je percepcija koju je dijelu bošnjačke javnosti prilično uspješno servirao Dragan Čović. I tu dolazimo do druge, možda i ozbiljnije opasnosti, pogrešnog delegiranja krivice. Jer, za sve blokade koje su Čović i HDZ režirali, nekad solo, nekad u tandemu s Miloradom Dodikom, a Bogami nekada i s projektom Trojka, sada ispada da je kriv Komšić, ili u perspektivi Slaven Kovačević. Elegantno idiotski, ako ništa drugo.

Ti, politici i analitici priučeni Bošnjaci očigledno ne shvataju da su sve postratne krize, političke ili institucionalne, vođene prema agendama Zagreba ili Beograda. U toj postavci, Komšić se pojavljuje kao hrvatski bh. domoljub koji je bio posljednja brana da antidržavne politike preuzmu kontrolu nad državom po vertikali, jer su je, ruku na srce, po horizontali već dobrim dijelom odradile.

Priučeni analitičari iz bošnjačkog etničkog korpusa očito ne razumiju da ratni ciljevi Republike srpske i Herceg-Bosne nisu nestali u Dejtonskom sporazumu, nego su jednostavno presvučeni u političko odijelo, koje, doduše, često loše izgleda, ali se uporno nosi.

Ono što SDP-ovi Bošnjaci poput Skelića, a rekao bih i mnogih perjanica te partije, ne shvataju jeste problem koji se ogleda u činjenici da tamo gdje vlada “legitimnost” HDZ-a, vlast prema drugačijima funkcioniše kroz institucionalizovanu diskriminaciju, dok se tamo gdje to ne prolazi, prelazi na nešto grublje metode. Zato djeluje pomalo neobično da Bise stoji uz kvazianalitičara Skelića u priči da jačanje HDZ-a donosi deblokadu i rješenje kriza, odnosno da je uklanjanje Komšića ključna stavka tog procesa. Logika je, u najmanju ruku, kreativna, a djeluje izgubljeno.

To je potpuna šizofrenija političkog narativa, ali ostaje nejasno kako na nju gleda imitator političara, da ne kažem politički lutak iz SDP-a Denis Bećirović, kojeg je SDP ponovo gurnuo u trku za Predsjedništvo, dok se dio članstva javno opredjeljuje za prvu pratilju Dragana Čovića.

Pitanje je da li Bećirović zapravo priziva scenarij u kojem bi, u slučaju pobjede, Predsjedništvo dijelio sa političkom sljedbenicom UZP-a umjesto sa Slavenom Kovačevićem.

Nije nemoguće da mu takav rasplet i odgovara, jer oni članovi SDP-a koji ne istrčavaju pred kamere i na društvene mreže preferiraju izbor Kovačevića, stvarnog zagovornika građanske države u odnosu na Bećirovića, koji nudi, kako to obično biva, prigodne garancije i historijska predavanja za međunarodnu publiku, uz prilično fleksibilan odnos prema neselektivno odabranim “prijateljima BiH”.

Zbog te razlike u političkoj suštini, nije daleko od zaključka da Bećiroviću zapravo odgovara da SDP-ovi Bošnjaci, kojima je on blago rečeno neuvjerljiv, glasaju za Čovićevu pratilju Darijanu Filipović umjesto za Kovačevića.

Bećirović je, uostalom, odavno pokazao da je prilično brz na okidaču kada treba podržati rješenja po mjeri HDZ-a. Ko je zaboravio, dovoljno je da se sjeti kako je bez mnogo dileme podržao Borjana Krišto na čelu Vijeća ministara. U slučaju izbora Filipović, imao bi barem zgodno opravdanje da “nema izbora” osim da odlučuje u skladu s interesima HDZ-a.

Ono što ostaje otvoreno pitanje u cijeloj priči jeste pozicija formalnog lidera SDP-a BiH Nermina Nikšića i neformalnog, koji se sve jače pokušava vratiti u igru, Zlatka Lagumdžije.

Igre u SDP-u su očigledno počele, zbog čega je izbor Bećirovića doveden u pitanje. Činjenica da Lagumdžija iz sjene pokušava preuzeti stranku uz neku poslušnu karikaturu na čelu, teško da ide u prilog Bećirovićevoj kampanji. Što zbog zasićenosti Lagumdžijom u SDP-u, što zbog podijela koje će neminovno uslijediti.

Tu, osim pomenutog PTSP-a, treba tražiti i razloge zašto se uporno pokušava stvoriti fama da će SDP-ovi Bošnjaci glasati za Čovićevu kandidatkinju, iako je javna tajna da će značajan dio tih birača podržati Kovačevića.

A upravo ta mogućnost, izgleda, najviše uznemirava Lagumdžiju i Bećirovića s jedne, te sokoli one oko Nikšića s druge strane. Jer ništa ne destabilizira političke kalkulacije kao birači koji odluče misliti svojom glavom.

Naročito kada su ti birači i članovi partije, a ankete idu kontra interesu partije!