Ahmići između Teherana i Sarajeva: Iranci su jaki jer znaju ko su, Bošnjaci se odrekli i heroja i žrtava

Piše: Rasim Belko

Tokom agresije koju združenim snagama izvode izraelsko-američke snage svjedočili smo ozbiljnom divljenju Bošnjaka narodu Irana, koji je hrabro izlazio na ulice da slavi ili tuguje dok mu iznad glava lete strašne rakete.

Istovremeno, ostali su bezuspješni pokušaji hibridnih brigada izraelsko-američkih snaga da izazovu sukob između iranskog vodstva i naroda. I jedni i drugi znali su da vode borbu za biološki opstanak i slobodu. Nisu dozvolili da im se nametne narativ, nisu posumnjali u to ko su, niti su dopustili da se njihova žrtva pretvori u razlog unutrašnjeg sukoba.

Takvi su, otprilike, bili i Bošnjaci kada su se branili od dvostruke agresije devedesetih. Nije ih u ozbiljnoj mjeri poremetila specijalna srpsko-hrvatska propaganda, čak ni kada su u svojim redovima imali Fikreta Abdića i njemu slične, nedovoljno hrabre bošnjačke separatiste.

Ali danas Bošnjaci žive po tuđim pravilima i željama. Žive i ponašaju se tako da se dopadnu svima, ne vodeći računa o sebi, svojim interesima, herojima, žrtvama, biološkom opstanku i državi Bosni i Hercegovini kao jedinom garantu tog opstanka.

Bošnjaci kao valutu dopadanja svijetu koriste ono što je sveto i što bi moralo biti nedodirljivo. Srebrenički genocid odavno se umotava u celofan kako istina, u svom izvornom, pa i grubom obliku, ne bi zaparala uši srpsko-hrvatskih politika i eurozapadnih političkih snaga.

Neshvatljivo je i sramotno poigravati se istinom o genocidu, ratnim zločinima i žrtvama ustaško-četničke agresije. Kao što je sramotno dopuštati da se fizički oronuli heroji odbrambenog rata sami bore s aždahama nepravde i specijalnog rata koji protiv svojih branilaca vodi pravosuđe naše države. A ti branioci su najzaslužniji što svi Bošnjaci nisu završili u masovnim grobnicama. I niko više!

No, vratimo se Ahmićima, tom stravičnom masakru zbog čijih su prizora prekaljeni britanski vojnici imali psihološke probleme. Često od bošnjačkih lidera, medija i raznih aktivista čujemo „da se ne zaboravi i ne ponovi“, ali ono čemu danas svjedočimo jeste tragični zaborav i guranje Ahmića u potpuni medijski zapećak.

Tek nekolicina medija je do trenutka nastanka ovog teksta uopće objavila vijest da je danas 33. godišnjica zločina. Još ih je manje bilo tamo, na licu mjesta, gdje se odaje počast i prisjeća žrtava izopačenosti ljudskog uma.

Bit će poneka vijest u nastavku dana, naročito kada se pojave govori političkih prvaka Bošnjaka, ali to nije kultura sjećanja — to je prinudna reakcija esnafa da se, eto, izvijesti o nekom događaju.

Ahmići bi morali biti udarni događaj. Ne samo danas, ne samo na ovu godišnjicu, nego uvijek, jer Ahmići su, kao i Srebrenica, rana koja i dalje boli. A boli još više kada na nju sipaju so oni koji su neselektivno pobili Ahmićane, koji derneče dan ili dva prije godišnjice. Boli ponajviše kada Bošnjaci okreću glavu od Ahmića, jer im je dobro plaćena zapadna propaganda nametnula osjećaj da će samo zaboravom moći graditi neku bolju Bosnu i Hercegovinu.

A to je fatalno.

Jer zaboravljanje ahmićkih žrtava zarad mira u bosanskohercegovačkoj kući vodi novim žrtvama. I to Bošnjaci moraju znati, kao što moraju znati da ne postoji dovoljno dobar razlog, ma ko ga izrekao, da se Ahmići smiju zaboraviti.

Zaboraviti znači kazniti žrtvu. A kazniti žrtve Ahmića i Srebrenice svjesnim zaboravom znači ponoviti zločin.

Bošnjaci se moraju probuditi i biti svjesni da je njihov javni prostor zatrovan, te da je patriotski medijski prostor prilično uzak i ograničen. To je informacijska blokada kao dio specijalnog rata kojim nas se pokušava okrenuti u pogrešnom smjeru.

Ne smiju Bošnjaci uzalud propustiti priliku da na primjeru iranskog naroda nauče poneku lekciju. Na tuđim lekcijama se najbolje uči. To je prilika da shvatimo da nas niko neće više prihvatati, poštovati ili voljeti ako zaboravimo ko smo, šta smo preživjeli i koliku smo žrtvu podnijeli za slobodu i domovinu Bosnu i Hercegovinu.

Ta lekcija mora biti naučena jednom zauvijek. Jer ako se budemo stalno prilagođavali da bi nas drugi tapšali, a potom ponovo ugrožavali, moramo biti svjesni da je to put u nestanak.

Nenaučene lekcije i zaboravljena prošlost skupo se plaćaju. Najskuplje.

Jer narod koji pristane da zaboravi vlastitu bol zarad tuđeg odobravanja, prije ili kasnije ostane i bez dostojanstva i bez prava na budućnost.