STIŽE I HEROJ MJESECA Ako je Odjel za ratni zločin kazna za tužioce, zašto se čudimo da u BiH nema pravde?

Piše: Amina Čorbo-Zećo

Vijest da je tužilac Džermin Pašić (heroj mjeseca za Ambasadu SAD) prebačen u Odjel za ratne zločine Tužilaštva BiH zbog “kazne” ponovno otvara pitanje logike i principa u radu pravosuđa.

Ako nisi bio častan u odjelu prije, čime si zaslužio da budeš prebačen u drugi, odnosno ko garantuje da će premještajem postati 'čist i uzoran'. Niko i naravno da to i nije intencija.

Ako se odjel koji bi trebao procesuirati najteže zločine koristi kao kaznena bojna, a ne kao instrument pravde, tada cijeli sistem gubi smisao. I odavno je to jasno, sličan tekst sam pisala prije nepunu godinu dana.

Jer, već godinama Odjel za ratne zločine suočava se s kritikama zbog selektivnosti u podizanju optužnica. Dok pojedini tužioci grade karijere optužujući isključivo pripadnike Armije RBiH, drugi tužioci bivaju prebačeni u ovaj odjel gotovo kao da je riječ o “kazni” ili izolaciji. Praksa da tužioci koji su se “zgriješili negdje drugo” završe u ovom odjelu jasno pokazuje da profesionalni kriteriji nisu primarni, a 'ratni zločini' postaju kolateralna šteta politike i karijernih ambicija.

Primjeri iz prošlosti, poput Dubravka Čampare, Dijane Kajmaković i Olega Čavke, ukazuju na isti obrazac pojedinci koji ne uspiju ostvariti “rezultate” ili političke ciljeve bivaju prebačeni u odjel gdje, kako se čini, ništa značajno ne rade. S druge strane, imena poput Milanka Kajganića, Miroslava Janjića ili Marijane Čobović ostaju u centru pažnje zahvaljujući predmetima poput Dobrovoljačke, Čemerna, Nasera Orića i Atifa Dudakovića predmetima koji su, više nego pravda, postali alat karijernog napredovanja.

Ova praksa je posebno zabrinjavajuća jer dodatno marginalizira bošnjačke pravosudne kadrove i slabi principe nepristranosti. Umjesto koordiniranog i strateškog pristupa, Bošnjaci u pravosuđu često bivaju pasivni promatrači, dok se ključne odluke donose bez njihovog utjecaja. To potvrđuju i tvrdnje o selektivnosti u imenovanjima rukovodećih pozicija.

U ovoj situaciji, odjel za ratne zločine više ne služi svrsi pravde. On postaje prostor za političke “kazne”, karijerno isticanje i potvrdu selektivnog pristupa, umjesto da procesuiranje ratnih zločina bude nepristrano i utemeljeno na dokazima. Primjer tužioca Vladimira Simovića, koji je priznao da je optužnicu u slučaju Čemerno podigao po nalogu Narodne skupštine Rs, potvrđuje da je politika često jača od zakona.

A, koliko je smisleno koristiti Odjel za ratne zločine kao sredstvo političkih manipulacija ili unutrašnjeg kažnjavanja tužilaca? Ukoliko ne dođe do hitne reforme, princip jednakosti i nepristranosti u pravosuđu BiH ostat će samo ideja, dok građani nastavljaju gubiti povjerenje u sistem koji bi trebao štititi pravdu, a ne služiti karijernim i političkim interesima.

Jednostavno rečeno trenutna praksa više nema smisla. Ako se odjel koji se bavi najtežim zločinima koristi za “kaznu” ili karijerni manever, pravda u Bosni i Hercegovini je ozbiljno ugrožena, iako smo, ruku na srce, znali to već odavno!

Zato i ne očekujemo optužnice za opsadu Sarajeva, zato godinama čekamo na optuženje za zločine u Biljanima, zato Mićo Kraljević vješto izbjegava suđenja....Zato pripadnici Armije RBiH i MUP-a RBiH pune sudnice i brane se, brane se od onih čije su živote branili da bi im danas sudili, jer su se odbranili!