Piše: Armin Sijamić
U subotu je Evropska unija opet strepila – u Minhenu se obraćao američki državni sekretar Marco Rubio, godinu dana nakon što je to s istog mjesta uradio američki potpredsjednik JD Vance.
Prošlogodišnja Minhenska sigurnosna konferencija šokirala je mnoge evropske zvaničnike, jer im je američki potpredsjednik JD Vance bez uvijanja rekao da uništavaju civilizaciju Zapada, podrivaju demokratiju i istovremeno od Sjedinjenih Američkih Država traže zaštitu usljed svoje slabosti. Taj govor mnogi su vidjeli kao historijski, iako Vance suštinski nije rekao ništa novo.
Ove godine podijum, u ime Washingtona, zauzeo je Rubio i održao dvadesetominutni govor koji prema Evropljanima zvuči dosta pomirljivije. Upravo takav nastup ovog američkog zvaničnika bio je očekivan, jer je i ranije važio za osobu koja bolje razumije evropske saveznike od ostatka administracije predsjednika Donalda Trumpa.
Ovakav nastup tandema Vance i Rubio, mogućih predsjedničkih kandidata na sljedećim izborima, Evropljani su već vidjeli. Navodno su tokom jednog od sastanaka saveznika s obje strane Atlantika o ukrajinskom ratu njih dvojica podijelili uloge – Vance je bio loši, a Rubio dobri policajac.
Subotnji govor
Zbog toga su mnogi nestrpljivo očekivali govor američkog državnog sekretara. Nadali su se da će iz njegovih pomirljivih riječi moći iščitati da je Washington još uvijek tu za evropske saveznike.
To su i dobili. Pred kraj svog govora Rubio je rekao da će Sjedinjene Države „uvijek biti dijete Evrope“ i prije i poslije toga pozvao evropske sile da zajednički „grade novo stoljeće Zapada“, što je u skladu s njegovim ranijim porukama saveznicima širom svijeta.
Ali, govor vodećeg američkog diplomate puno je više od toga, posebno nakon njegovog početka kada je objašnjavao zašto se Zapad danas nalazi u ovakvom stanju. Rubio je rekao da je Sjedinjene Države i evropske saveznike „euforija odvela u obmanu“ u godinama nakon što su u sukobu „komunizma i slobode“ odnijeli pobjedu. Pobjedu u Hladnom ratu nazvao je pobjedom civilizacije, a grešku sumirao u vjerovanju mnogih da se desio „kraj historije“ i da se više nema potrebe boriti, jer budućnost svijeta leži u liberalnoj demokratiji.
Da je Francis Fukuyama pogriješio u toj postavci, na koju se mnogi referišu po automatizmu i u raznim prilikama, bilo je jasno svima koji su ikada proučavali historiju, ali i onima koji su tada i površno poznavali svijet u kome se u ta doba vršila primjena raznih političkih ideja. Tih godina je, na primjer, Kina uspješno razvijala svoj model upravljanja državom i danas parira Zapadu.
Rubio je rekao da su, dok je Zapad praktikovao liberalnu demokratiju, drugi štitili svoje tržište, ojačavali industriju i proizvodnju, koristeći ugalj i sve druge energente kojih se Zapad odricao. Sada se Sjedinjene Države pod predsjednikom Trumpom, rekao je Rubio, oporavljaju od posljedica te pogrešne procjene i to će nastaviti raditi sami ili „s našim prijateljima u Evropi“.
Razlozi pada Zapada i način da se oporavi
Ovakva analiza vjerovatno nije bila sporna nikome u sali ili onima koji su obraćanje pratili preko brojnih medijskih i drugih platformi. Rubio je iznio poznate postavke Zapada u kojima je komunizam sve najgore što se jednoj državi moglo desiti, a liberalni kapitalizam lijek za sve.
Ali, Rubio tu nije stao. Za njega pad moći Zapada počinje 1945. godine nakon što su se „ubrzale bezbožničke komunističke revolucije i antikolonijalni ustanci“ na šta je Zapad pristao. Za negativan stav prema komunizmu kao takvom ima dokaza napretek, ali da je loše oslobađanje od kolonijalizma stav je koji mnogi zvaničnici nikada javno ne bi rekli. To je posebno čudno da kaže potomak ljudi - o kojima je govorio na kraju obraćanja u Minhenu, koji su se na Kubi i širom Latinske Amerike oslobodili, doduše nedovoljno i na kratak period, od kolonijalnih sila.
Rubio je komunizam povezao sa oslobađanjem od kolonijalizma i u tome nije prvi. Prethodnik na njegovoj funkciji Antony Blinken je to primijetio kada se bavio nedovoljnom osudom Rusije od strane afričkih država nakon početka agresije na Ukrajinu. Blinken je tada priznao da Moskva u mnogim dijelovima Afrike stoji bolje od Washingtona, jer je tokom Hladnog rata podržavala antikolonijalne pokrete dok je Zapad stajao na suprotnoj strani.
Ovo je posebno važno primijetiti zato što je Rubio govorio o lancima snabdijevanja, resursima i rijetkim mineralima koje Zapad mora da osigura za naredni period. Rubio je rekao i da postojeće međunarodne organizacije, poput Ujedinjenih nacija, trebaju „reforme“ i ne mogu da riješe niti jedan problem i naveo kao primjere da se Trump bavio Palestinom, Ukrajinom, Iranom i Venecuelom. Rubio kaže da se neki režimi kriju iza loših propisa međunarodnih organizacija.
Način na koji se Trump bavi ovim pobrojanim krizama ne odobravaju ni mnogi njegovi glasači, a kamoli milioni ljudi u tim državama. Ako se tome doda da, pored navedenog, želi osigurati resurse za svoja demokratska društva, da u borbu poziva Evropljane, da su antikolonijalni pokreti bili prijetnja Zapadu i da saveznike s obje strane Atlantika povezuje „kršćanska vjera, kultura, naslijeđe, jezik“, onda je pitanje šta mogu očekivati, na primjer, afričke i azijske države bogate resursima koje ne baštine takve vrijednosti i ne pripadaju civilizaciji Zapada.
Rubio kaže da se mora raditi brzo i da poziva Evropljane da ga prate u tome, jer su svi dio „zapadne civilizacije“, osuđujući masovne migracije i ovom prilikom. „Želimo da Evropa bude jaka. Vjerujemo da Evropa mora preživjeti“, poručio je. Na samom početku govora, raspravljajući o saveznicima s obje strane Atlantika, rekao je da dijele „zajedničku sudbinu“ i za to dobio snažan aplauz prisutnih. O Grenlandu nije govorio.
Rubio je govor začinio i važnom konstatacijom da je fundamentalno pitanje „šta ustvari branimo“, a da su manje važna tehnička pitanja i načini izvedbe. I to je zaista važno pitanje. Primjeri Pojasa Gaze, Irana, Ukrajine i Venecuele, koje je naveo, pokazuju da Sjedinjene Države odlučno nastupaju kao sila koja se vodi realpolitičkim ciljevima, bez obzira jesu li s druge strane Jevreji, muslimani (suniti i šiiti), kršćani (pravoslavci i katolici). To govori nešto drugo – svijet se suočava sa značajnim promjenama i velike sile crtaju granice svog uticaja i pri tome ne prezaju od upotrebe sredstava koja su im na raspolaganju. U konkretnom slučaju, Rubio je poručio Evropljanima, u i izvan Evropske unije i NATO-a, da su dobrodošli u američku zonu uticaja.