Šurovanje sa SPC-om kao pronositeljem svetosavskog koda: Parapolitički element koji u konačnici teži sahranjivanju Crne Gore

Piše: Nevena Kovačević

Prije par godina, kada je u Skupštini opštini (SO) Nikšić usvojena odluka o uvođenju slave grada, uz podršku opozicionih odbornika, napisala sam tekst u kojem sam oštro kritikovala takav potez. Ukazala sam tada da će, ako navedena odluka ostane na snazi, svakoga 12. maja Nikšićem paradirati Prvoslav Perić, podučavajući nas ko smo i što smo. I tek kada se ova teza ispostavila tačnom, opozicija, zapravo, kako danas vidimo jedan njen dio, razumjela je pogubne posljedice dizanja ruku u znak odobravanja svetosavskih projekata, čak iako iza takvog postupanja ne stoje nužno loše namjere.

Nakon toga teksta, uslijedila je antagonizacija, žustre botovske optužbe za antipatriotizam i slično. Ponoviću napisano nakon predmetnih napada - ljubav prema državi ne mjeri se emocionalnom privrženošću bilo kojoj partiji, a mjera političke kulture i zrelosti je spremnost za prihvatanje zdravorazumskih i dobronamjernih kritika.

Marko Kovačević nedavno je najavio ponovno pokretanje inicijative za proglašenje slave grada. Nadam se da makar onima koji su prozreli svetosavske nakane, kao što to nijesu uradili u Budvi, ovoga puta neće pasti na um da podrže četnička paradiranja po Nikšiću. Jer to je jedina istinska suština svih inicijativa koje „oslobodioci“ pokreću za račun srpske crkve.

http://nap.ba/post/684262/gdje-je-i-sta-radi-crnogorska-opozicija-umjesto-nastavka-gradjanskog-otpora-priklanjanje-promoterima-svetosavlja

Gdje je i šta radi crnogorska opozicija: Umjesto nastavka građanskog otpora priklanjanje promoterima Svetosavlja

Piše: Nevena KovačevićCrna Gora je, kako to lijepo piše u Ustavu - građanska i sekularna država. Dakle, zemlja koja je multietnička, zemlja ...

Kao što sam tada smatrala da je približavanje svetosavlju protivustavno u sekularnoj državi, istoga mišljenja sam i danas. Ne sporim pravo na različite stavove o vjeri i tradiciji, ali je, najblaže rečeno, krajnje apsurdno da takvo nešto bude zakonski, statutarno ili kako god hoćete normirano.

Znate li zašto - zato što je crkva Srbije parapolitički element - pronositelj svetosavskog koda, koji u konačnici teži sahranjivanju Crne Gore, njene istorije, jezika, identiteta. Za njih smo nepostojeća nacija. Dakle, u tome kodu nema ničeg vrijednosnog. Na sceni je klasična zloupotreba vjere, religijskih i hrišćanskih dogmi. Za takozvanu braću u Hristu, to je najotrovnije višedecenijsko oružje kojim konstantno rasplamsavaju iste vatre.

Jednako kako sam smatrala potpuno suludim tadašnje glasanje nikšićke opozicije, identičan stav imam u odnosu na podignute ruke budvanskog DPS-a, čime su podržali dodjelu miliona eura iz opštinskog budžeta paravjerskoj organizaciji. Ako su nam osvrti na prvorazredne skandale vlasti svakodnevica, bilo bi analitički nekorektno previdjeti one koje nam priređuje opozicija, jer su, nadasve, makar troduplo porazniji. A zar šurovanje sa crkvom Srbije, čije filijale, đe god se nalazile, otvoreno priželjkuju nestanak ove države nije više nego skandalozno i suprotno strateškom kursu i očuvanju građanskog bića?

Ulogu Miholjskog zbora, koji je nedavno slavodobitnim transparentom u Tivtu Boku proglasio srpskom, ostalih bratstava i njihovih predvodnika, uvidjeli su čak i u susjednoj Hrvatskoj. Njihov mrziteljski obrazac, skriven iza mantijaških odora, prepoznaju svi, sem nas samih.

Koji bi bio racionalan motiv najjače opozicione partije da podrži posredno ili neposredno finansiranje mitologizacije i kulturno-istorijske otimačine. U političkoj teoriji, ne postoji. Dakle, racio im nije bio vodilja. Bilo bi politički infantilno vjerovati da su se naivno upecali na crkveni mamac u sjajnom papiru. U crkveni vrtlog, ovako direktno, nažalost, ulazi se samo politikanstva radi. Možda teorija nema odgovor, ali ga je lako naći u crnogorskoj političkoj praksi.

Ni prvi ni posljednji put da se crkvi Srbije, nekakvom parapsihološkom i sa stanovišta odbrane državnih interesa nedokučivom logikom poklanjaju paranormalni darovi. Takvih primjera dodvoravanja Amfilohiju Radoviću bilo je u nedogled. Možda je kontrarevolucionarni prevrat zbog toga ne samo uspio, nego i ostao održiv. Takozvani temeljni ugovor i povjerenje u mantru „neće URA dat“, da i ne spominjem.

Pouke nijesu izvučene, pa je sada pitanje - da li i kako DPS može opravdati podršku izdašnoj sumi za crkvu Srbije, dok popovski volonteri gospodare državnom arhivskom građom na Cetinju, a tivatski paroh Mijailo Backović, vođa pomenutog zbora, za kojega u Crnoj Gori nema naroda osim Srba, prema proširenoj listi nepoželjnih u Hrvatskoj, između ostalih, ne može preko Debelog brijega. Da li je politički odobrovoljiti SPC važnije od njegovanja tradicionalnih dobrosusjedskih odnosa, čak i za dio opozicije, pitanje je na koje nećemo dobiti odgovor.

Koalicionu vlast u Budvi kroz politikološku prizmu posmatrala sam blagonaklono. No, s obzirom na donaciju crkvi Srbije, upitno je jesu li temeljne premise kojima su se vodili svi konstituenti, zaista bile zdrave.

Ovdašnja ispostava SPC-a ima sasvim dovoljno partnera u vlasti za, kako reče ministarka Vujović, „proiznošenje vrijednosti svetosavlja“. A da se više bavila sopstvenim resorom, nego crkvenom djelatnošću, možda bismo danas znali đe je spomenik zločincu Đurišiću, a mediji ne bi bili svrstavani na podobne i nepodobne. Nego, za ministarku je Đurišić gerilac, a selekcija medija partijska stvar.

Odlukom DNP-a, crkva sada ima žestoke branitelje i u opoziciji. Time se besmislenost saučesništva DPS-a u finansiranju svetosavskih zlih narativa dodatno pojačava.

Gaženje principa u koje se zaklinjete ne smije biti put ka povratku na vlast. Cijena podrške najradikalnijim eksponentima projektanata gubitka državnog suvereniteta može biti previsoka, a greške još kobnije. Na kraju, ako smo došli do nivoa na kojem je Milan Knežević mjera političke principijelnosti, da motamo kablove i manemo se savjeta, jer je borba protiv političkih kalkulacija, očito, Sizifov posao.