Od Nijaza do Nermina, a između Zlatko: Kako je ubijena socijaldemokratija u BiH?!

Piše: Rasim Belko

Prošlo je 14 godina otkako nas je napustio čovjek, patriota, profesor i političar Nijaz Duraković. Kada odu ljudi njegovog znanja, vizije i dometa obično se kaže da je to nenadoknadiv gubitak. Taj opis u potpunosti odgovara za Nijaza Durakovića, posljednjeg nosioca socijaldemokratije na čelu Socijaldemokratske partije BiH.

Imao sam sreću da mi bude profesor na fakultetu, bio je patriota koji je u teško vrijeme koje je najavljivalo zlo 'maltretirao' zločinca i tada uveliko moćnog Slobodana Miloševića. Nije se povlačio, nije pristajao na kompromis, a pogotovo nije bio slijep da vjeruje kako će se Milošević promijeniti, kako su naivno njegovi nasljednici u SDP vjerovali, da će se promijeniti nasljednik politike Miloševića Milorad Dodik.

Bio je član ratnog Predsjedništva Republike BiH i opet, za razliku od njegovih nasljednika u SDP-u, o Aliji Izetbegoviću, prvom predsjedniku naše države govorio biranim riječima, jer za razliku od pogubljenih mediokriteta koji danas vode SDP kao da je ekspozitura kombinovanog hrvatskog hegemonizma i ustaštva, Duraković je bio svjestan vremena u kojem je živio.

“Sa mojim prijateljem i dugogodišnjim saradnikom Alijom Izetbegovićem proveo sam četiri ratne i najteže godine. On je bio moj predsjednik i uvijek sam ga cijenio. Smatram da je u povijesti bošnjačkog naroda bar za zadnje stoljeće jedna od najvećih ličnosti. Mislim da je njegova smrt nenadoknadiv gubitak za sve u BiH. On je bio veliki čovjek, istinski demokrata i čovjek koji je omogućio ono što je uvijek govorio: slobodu i demokratiju”. Ovako je Duraković govorio o Izetbegoviću, iako su u mnogočemu bili potpuno različiti. A današnji kadrovi SDP-a tog istog Izetbegovića optužuju za sve i svašta, nesvjesni da je Izetbegović vodio državu u nezavisnost između dvije agresije, a oni ne mogu da očiste 40 cm snijega s ulica i trotoara.

Istovremeno, mi koji smo imali nesreću dočekati vakat koji je najavio za SDP i nesreću da nas takav SDP vodi, možemo svjedočiti koliko je kao rijetko ko vidio daleko i znao šta dolazi.

A ovako je Duraković kazivao kada je odlazio sa čela SDP koji je uveliko sam pravio: “Dajem neopozivu ostavku na članstvo u SDP, na članstvo u Predsjedništvu SDP i neka vam je sa srećom, izaberite Lagumdžiju, kako ste i režirali i time ćete sahraniti SDP na ovim prostorima".

SDP je kao politička partija preživio, ali je socijaldemokratiju u njenom suštinskom obliku sahranio odavno, još polovinom druge decenije novog milenija. Nije to puno vremena između Durakovićeve najave i ostvarenja najavljenog.

A sahranili su je Zlatko Lagumdžija i crvenim obojeni politički bezličnici koje za socijaldemokratiju veže samo ono lažno pozivanje na “drugovi” i crveni dres.

Jer, SDP koji imamo od Zlatka do Nermina bio je sve samo ne partija kakvu je pravio i tada zamišljao politički vizionar Nijaz Duraković. Umjesto istinske ideje ljevice, socijalno osjetljive politike i građanske ideje koja joj je u srži, SDP je danas više kao neka dobro uvezana i organizovana kriminalna hobotnica.

Politološki, SDP je u vrijeme Zlatka Lagumdžije nekim dijelom i zadržavao karakter ljevičarstva, ali kako je Lagumdžijina politika proizvodila grabljivice, tender meraklije nesposobne da shvate šta je socijaldemokratija, ali sposobne da do dna očiste državnu seharu, tako je i SDP plivao ka populizmu desno od centra.

Takva socijaldemokratija zapalila je pola Bosne i Hercegovine u vremenu Lagumdžije na čelu SDP-a i Nermina Nikšića na čelu Vlade FBiH. Ipak, SDP se jeste mijenjao od tog vremena do danas. Politički besmisleno je to što je Zlajina raja uradila SDP. Samo 10 mjeseci nakon što je urušio sistem Federacije čiju je Vladu vodio, a proizveo spaljivanje institucija, Nermin Nikšić izabran je na čelo SDP.

Danas je to partija bez mirisa i ukusa. Partija koja u suštini nema svoju političku ideju nego se prilagođava situaciji, ispunjavajući izborne kampanje populizmom, a svoju vladavinu klijentelizmom, korupcijom i organizovanim kriminalom, te potpunom otuđenosti od čovjeka, građanina koji bi morao biti epicentar njihove političke misli.

SDP glumi približavanje socijaldemokratiji samo onda kada je opozicija, kada se na šupljoj futroli socijlademokratije odlično oponira i traže politički poeni tamo gdje ih ova stranka ne bi trebala tražiti. A kada preuzme vlast postane jasno koliko je futrola socijaldemokratije u SDP šuplja.

Godina 2023. bila je drugo ostvarenje Durakovićeve prognoze. Te godine SDP Nermina Nikšića izveo je posljednji čin u samoubistvu Socijaldemokratske partije BiH. Bila je to sahrana projekta koji je morao nositi i iznijeti ideju građanske BiH do njenog ostvarenja.

Te godine SDP se odrekao svega što je bio da bi ugrabio komad vlasti u kojoj neće biti vladar nego sluga, izvođač radova ustaškog hegemonizma koji pola Bosne i Hercegovine zamišlja kao dio svoje velike banovine.

Zbog toga bi oni koji se još vode socijaldemokratskom misli i idejom zbog iskrenosti prema sebi i nutrini kojoj pripadaju, trebali se pogledati i odreći Lagumdžijine i Nikšićeve socijaldemokratije.

Ta njihova lažna socijaldemokratija proizvela je kadrove koji u crvenom dresu glume socijlademokrate poput Denisa Bećirovića, Saše Magazinovića, Elvedina Grabovice, Vojina Mijatovića pa do sitnih politkičkih kokošara Elvedina Korore, Harisa Selmanovića i sličnih, koje ovih dana hapse.

Nema Durakovića, a nema više ni onih rijetkih koji su unutar SDP-a tražili povratak socijaldemokratije. Neke je odnijelo vrijeme, druge su otjerali. Ostao je politički leš koji je Bosnu i Hercegovinu za protekle godine inficirao toliko da će u narednih 30 biti teško izliječiti sve te rane.

I zato neka je rahmet duši socijaldemokrati, političaru i profesoru, a nadasve čovjeku, Nijazu Durakoviću. A nama je ostalo da zbog budućnosti Bosne i Hercegovine sahranimo leš koji se predstavlja socijaldemokratskim, koji nam je vizionarski najavio Duraković još 2002. godine.