Dejtonska ostavština i američki kompas: Kakva je danas politika SAD-a prema Bosni i Hercegovini i kuda ide?

Za NAP piše: Prof. dr. Hazim Bašić, član Predsjedništva Kruga 99

Trideset godina nakon što je rat u Bosni i Hercegovini okončan Dejtonskim mirovnim sporazumom, nedavno usvojena dvostranačka Rezolucija u Senatu i Kongresu SAD-a ponovo potvrđuje ono za šta je temelj postavljen 1995. godine. Sjedinjene Države kao prioritet za BiH vide stabilnost, evropske integracije i protivtežu malignim spoljnim uticajima. U Rezoluciji se podsjeća i na težinu prošlosti, na genocid u Srebrenici i sistemsko etničko čišćenje, što ostaju središnje činjenice koje definiraju moralnu obavezu Zapada prema Bosni i Hercegovini.

Šta iz toga praktično slijedi za politički život i demokratiju u BiH? Prvo, Washington jasno stavlja akcenat na reforme koje su uvjet za euroatlantske integracije: rješavanje ustavnih problema, jačanje institucija, reforme pravosuđa i ekonomije. Ovo nije samo retorika, u Rezoluciji se eksplicitno konstatuje otvaranje pristupnih pregovora EU s BiH u martu 2024. i NATO-ova inicijativa kroz prilagođeni partnerski program (Individually Tailored Partnership Programme) u oktobru 2025. koje Bosnu i Hercegovinu primiču bliže članstvu. Ovi događaji služe kao poluga (nagrada) za napredak, ali su i referentne tačke tj. mjerila za ono što se od nas očekuje.

Drugo, uloga Ureda visokog predstavnika (OHR) i dalje je neupitna. U Rezoluciji se poziva SAD da zadrže podršku OHR-u, dok Vijeće za implementaciju mira (PIC) ne postigne konsenzus o njegovom zatvaranju. Treba primijetiti da je upotrijebljen izraz 'konsenzus' članica PIC-a. Time senatori šalju poruku o nužnosti internacionalnog nadzora dok domaće institucije ne pokažu trajnu sposobnost upravljanja državom. OHR se, dakle, u američkim planovima vidi kao osigurač, dokle god je potreban.

Treće, fokus na suprotstavljanje uticajima Rusije i Kine ukazuje na geopolitički okvir u kojem SAD oblikuju politiku prema Zapadnom Balkanu. Rezolucija ohrabruje regionalnu saradnju protiv 'malignog uticaja' tih aktera, što signalizira da će podrška reformama i sigurnosnim partnerstvima dolaziti kroz prizmu šireg sučeljavanja sa strateškim rivalima.

Šta Bosna i Hercegovina konkretno mora uraditi da bi iskoristila ovaj prozapadni kurs?

‣ Ustavne i izborne reforme. Riješiti pitanje političke inkluzije tako da građani, a ne etničke strukture, postanu ključni nosioci suvereniteta, prava i političke volje. Bez jasne i pravedne institucionalne arhitekture, euroatlantske integracije ostaju teorija, što Rezolucija izričito naglašava.

‣ Vladavina prava i pravosudne reforme. Neophodna je stvarna depolitizacija sudstva i borba protiv korupcije. Strana podrška i pomoć za dalji napredak će vjerovatno biti uvjetovani dokazima o funkcionalnosti pravosudnog sistema. Ovo je jedan od ključnih zahtjeva i EU.

‣ Ekonomske reforme i tržište. Transparentnost, zaštita investitora i smanjenje državnih monopola bit će osnova za privlačenje kapitala i podizanje ekonomskog standarda.

‣ Regionalna saradnja. Rješavanje bilateralnih pitanja i implementacija sporazuma s EU i NATO partnerima ubrzava integracijske procese.

Kako će SAD u praksi podržavati te ciljeve? Mogući glavni pravci američke politike prema Bosni i Hercegovini u narednim godinama će biti sljedeći:

‣ Održavanje internacionalnog okvira (OHR i PIC). Dok domaće institucije ne preuzmu odgovornost, SAD će podržavati mehanizme koji sprječavaju regresiju i osiguravaju poštivanje Dejtonskog sporazuma u smislu teritorijalnog integriteta i suvereniteta države.

‣ Jačanje sigurnosnog partnerstva. NATO partnerstvo, uključujući individualne programe, poslužit će kao most ka članstvu za BiH, uz jačanje vojne interoperabilnosti i sigurnosnih kapaciteta.

‣ Podrška EU integracijama. SAD će podržavati napredak kroz diplomatsku pomoć i ciljane investicije, ali i uvjetovati veću pomoć konkretnim reformama.

‣ Konfrontacija protiv vanjskih malignih utjecaja. Sankcije, ciljane restrikcije i diplomatski pritisak prema akterima koji podrivaju stabilnost u regiji bit će dio mjera, u koordinaciji s EU i NATO partnerima.

‣ Mobilizacija dijaspore i javne diplomatije. Američko-bosanska zajednica (procijenjena na oko 350.000 ljudi) ostaje most između dviju zemalja i resurs za političku i ekonomsku podršku.

Na kraju, američka politika prema Bosni i Hercegovini danas balansira između dvije imperativne ideje: priznanja težine prošlosti (obaveza da se zločini ne zaborave) i zahtjeva za budućnost baziranu na građanskim pravima, vladavini prava i evropskim integracijama.

Rezolucija Senata to potvrđuje, podrška postoji, ali je uvjetovana transformacijom koju BiH mora iznjedriti sama uz pomoć, ali i uz jasna očekivanja svojih zapadnih saveznika. U praksi to znači manje deklarativnih izjava, više konkretnih, mjerljivih reformi.