Sarajevski politički klečavci forsiraju isključivo stranački interes, za opstanak Bosne i Hercegovine trebaju nam lideri!

Piše: Rasim Belko

U sutonu političke krize možda najdublje, najopasnije i najdevastirajuće u Bosni i Hercegovini od Dejtona do danas, svjedočimo pojavi koja nikako ne ide u prilog ni opstanku ni napretku ove države. Internacionalna zajednica odavno nema dilemu ko je proizveo krizu koja je samo za dlaku izbjegla prelazak u otvoreni sigurnosni incident ne samo za regiju, nego i za Evropu.

Ipak, sve se u jednom trenutku pretvorilo u grotesku. Nakon što je Milorad Dodik, u dogovoru sa Washingtonom, politički „umiven“ i povučen s pozicije predsjednika entiteta Rs, kao da je kolektivno pamćenje međunarodnih aktera jednostavno nestalo. Nestalo kao da nikada nije postojala godina blokada, ucjena, prijetnji, pravnog i institucionalnog razaranja.

Za međunarodne faktore Dodik odjednom više nije bio problem, iako su institucije ostale zakovane, reforme zaustavljene, a političke posljedice njegovih poteza ostavljene kao sačekuša svakom potencijalnom napretku.

Zaboravili su i na njegovog vjernog partnera Dragana Čovića, koji je iz cijelog haosa izašao neokrznut, gotovo pa nagrađen dodatnom političkom težinom. Iako je itekako pružao logistiku i politički oslonac Dodikovom destruktivnom djelovanju, međunarodni faktor ni trepnuo nije.

Danas je već kristalno jasno da internacionalna zajednica, prije svega Sjedinjene Američke Države, nema nikakav problem da se dogovara s političarima čije metode direktno prijete miru i stabilnosti u BiH, ali i šire. Stabilnost im je fleksibilan pojam, prilagodljiv trenutnim geopolitičkim interesima.

Ali postoji jedna grupacija koja iz svega ovoga, uprkos deceniji udara, poniženja i lekcija, nije naučila baš ništa.

To su lideri stranaka iz takozvanog probosanskog političkog korpusa. Lideri koji i dalje djeluju kao lojalni kućni ljubimci međunarodnih „gazdi“, ubijeđeni da će im takvo držanje donijeti političku milostinju i poneki kratkoročni ustupak.

Evo najboljeg primjera. Ginkel doleti, napravi krug po Sarajevu, i odmah nastupi dobro uštimani hor domaćih političkih poslušnika, uvjeravajući javnost da je američka želja da nam prodaje plin zapravo naš primarni državni interes. Na pitanja kako, zašto, po kojoj cijeni i s kojim posljedicama, odgovor je bio: „Ma pusti to, moramo udovoljiti Amerikancima.“

To je najbolji dokaz da je sarajevska politička scena sistematski ogoljena od one ključne karakteristike državotvornog vodstva i spremnosti da se bori za državu, pa makar to značilo reći „ne“ i Washingtonu i Briselu. Umjesto toga, oni štite samo svoje partijske sinekure, svoje budžete i svoje fotelje, a spremni su pristati na bilo koji interes koji dolazi izvana, pod uslovom da će ih međunarodni partneri pogurati prema vlasti ili im osigurati politički kišobran.

Ništa nisu naučili ni iz primjera Dodika i Čovića. Jer isti onaj Dodik koji je godinama kleo američkog ambasadora i vrijeđao Ameriku postao je njihov relevantni partner u političkim kombinacijama. I to je fakat, bez obzira na to šta je dogovoreno i kakav će biti epilog.

Samo krajnji naivci mogu vjerovati da profesionalni politički klimoglavci, mogu iznijeti državni interes. Posljednjih deset godina svjedočimo nečemu potpuno suprotnom, apsolutnoj sarajevskoj snishodljivosti prema međunarodnoj zajednici, čak i onda kada su njihovi potezi otvoreno štetni po BiH.

I onda dođe poziv OHR-a svim šefovima klubova u Predstavničkom domu da dođu na raport. Jedini koji se ne pojave jesu Dodikovi predstavnici, demonstrirajući paradoks da upravo oni, uprkos opasnoj politici, pokazuju minimum političkog dostojanstva prema ulozi i suverenitetu institucija BiH. A paradoks je još veći kada se zna da se na taj sastanak uredno odazovu sarajevske stranke s ozbiljnom političkom težinom, rame uz rame sa šačicom opozicionara iz Rs-a koji na državnom nivou praktično ništa ne znače.

Trojki se s razlogom zamjera bespogovorna poslušnost OHR-u i pristajanje na vlast u FBiH, formiranu 2023. omiljenim receptom visokog predstavnika, rušenjem Ustava FBiH na 24 sata. Ali upravo zato bi stranke koje su zbog tog poteza bile oštećene ili ga odbile morale pokazati principijelnost i odbiti poziv iz OHR-a.

Tako postupaju državotvorni politički subjekti. Jer ako se sudbina Bosne i Hercegovine, a to i sami govore, mora rješavati isključivo u državnim institucijama, onda se ne ide po instrukcije u zgradu OHR-a. Jedno isključuje drugo.

Bosni i Hercegovini i njenom probosanskom biračkom tijelu trebaju lideri koji se neće libiti suprotstaviti međunarodnoj zajednici kada je to u interesu države, pa makar cijena bila politički rizik.

U suprotnom, dok s pravom kritikujemo Dodika, a istovremeno biramo političare čije je jedino političko umijeće klimanje i klečanje pred stranim akterima, onda zaista nemamo se čemu dobrom nadati.