Ovisnost - stigmatizirana pojava i poseban psihološki fenomen

Piše: Isa Pašalić, psiholog

Ovisnost, iako stigmatizirana pojava u našem društvu, u psihologiji predstavlja poseban fenomen.

Ovisnost gledamo kao svaku pretjeranu privrženost i potrebu za određenim supstancama, radnjama, predmetima ili ljudima, od kojih u znatnoj mjeri zavisimo kako bi regulisali naše unutarnje stanje ili stvorili privid stabilnosti.

Svi ovi predmeti ovisnosti imaju znatnu moć zato što utiču na naš biohemijski balans izazivajući osjećaje privremene sreće, smirenosti ili uzbuđenosti. Dok u normalnom stanju nismo sposobni iskusiti ova stanja, predmet naše ovisnosti
može vještački da proizvede ova osjećanja time kreirajući zavisnost.

Sreća, smirenost i uzbuđenost su prirodna osjećanja koja zdrav čovjek posjeduje i u stanju je da ih osjeti u okolnostima koje u njegovoj prirodi izazivaju ovakva osjećanja. Međutim, traumatizirani ljudi obično pate od stanja koje se zove anhedonija, koje predstavlja nemogućnost osjećanja pozitivnih životnih emocija i izaziva manjak motivacije.

http://nap.ba/qpost/407214/Psiholog-Isa-Paali-o-stanju-zbunjenosti

Psiholog Isa Pašalić o stanju zbunjenosti

Piše: Psiholog Isa PašalićZbunjenost. Stanje koje može istovremeno potaknuti potragu za smislom, ali i paralizirati našu sposobnost da djelujemo. Stanje zbunjenosti nastaje kao rezultat nekoliko različitih faktora. Jedan od razloga, na koji ima

Upravo u ovakvim okolnostima traumatizirani ljudi su izrazito podložni da se vezuju za supstance, predmete, radnje i ljude koji su u stanju da u njima izazovu upravo ova osjećanja.

Zbog nemogućnosti da ova osjećanja proizvedu u sebi, oni je traže van sebe i svakom novom dozom predmeta ovisnosti treba im još više kako bi mogli dobiti željeni efekat.

Problem ovisnosti, kao i mnogi problemi vezani za traumu rješavaju se tako što osoba mora doći do emotivnih problema iz prošlosti koji su u prvom redu izazvali problem osjećanja manjka pozitivnih emocija. Kroz praksu često ćemo naći da se iza ovog manjka emocija krije mnogo teže i bolnije emotivno stanje koje smo kroz vrijeme naučili potiskivati kako bi se zaštitili.

U momentu kada uspijemo preraditi stara emotivna stanja vraća nam se sposobnost da osjetimo pozitivne emocije, eliminišu se i ovisnost i potreba za bilo kakvim supstancama, radnjama ili ljudima od kojih smo dobijali taj vanjski, lažni privid emocija koje su oduvijek i trebale da dođu iz nas samih.

http://nap.ba/qpost/382873

O razumu i psihologiji: Kako osloboditi intuiciju?

Piše: Psiholog Isa PašalićU modernom svijetu vlada vjerovanje da je jedini valjan način dolaska do istine upravo onaj koji dolazi putem intelekta. Na intelekt i um počeli smo gledati kao na ekvivalent razumu. Uzevši u obzir da većina nas ne ko

U tranzicijskim društvima, na ovisnost se obično gleda kao na karakternu slabost te ovakvi ljudi obično bivaju izolovani i tjerani na margine društva. U Mađarskoj, kao i u Bosni i Hercegovini smatra se da su ovi ljudi sami sebi krivi te da društvo ne smije da trpi zbog njhove ovisnosti. Iako je društvo u određenoj mjeri u pravu što ovako gleda na ovu pojavu, problem ovisnosti mora biti sagledan iz ugla somatske psihologije i traume koja je kod čovjeka mogla izazvati ovakav problem.

Kada je društvo osvješteno da neki individualni problemi mogu biti rješeni uz pomoć društva svakako da takvom društvu omogućavamo lakši prosperitet i mogućnost da svoje ovisnike s margina ponovo uključi u društvo i omogući budućim generacijama da ne dolaze u iste ili slične probleme.

Pristup gdje društvo uzima odgovornost za one najranjivije je društvo koje sebi omogućava rast, ovime se naravno ne isključujući individualnu odgovornost svakog pojedinca za svoje zdravlje.

Dubljim saznavanjem o uzrocima ovisnosti i našoj ulozi u njenom spriječavanju dajemo našem društvu mogućnost da se riješi bolnih okova koje ovisnost izaziva, bilo u društvu, porodici ili kod samog pojedinca.

*Isa Pašalić pohađa program Psychology MA University of Pécs