PRVI DIO Doktrinarne ideološke postavke hrvatskog federalističkog nacionalizma u i prema Bosni i Hercegovini!

Piše: Enver Halilović

Fundamentalne teorijsko doktrinarne postavke svih etnonacionalizama u Bosni i Hercegovini i prema njoj su: (1) Bosna i Hercegovina je tronacionalna država; (2) nacija je etnička kategorija; (3) Bosna i Hercegovina kao tronacionalna država moguća je samo kao neki oblik teritorijalne federacije nacija. Ovo su krucijalne ideoločke postavke svih oblika i vrsta etnonacionalizama u Bosni i Hercegovini. One se međusobno prožimaju i ideološko politički zahtijevaju.

Etnonacionalizam je politička forma etnocentrizma. Politički cilj svakog etnocentrizma je objedinjenje nacije u jednu državu, apsolutizacija etnopolitičkog cilja. Etnonacionalni politički cilj opravdava upotrebu svih sredstava u njegovom postizanju.

Etnocentristi shvataju nacionalne etnokarakteristike nekim oblikom njihovih nepromjenljivih prirodnih, bioloških, svojstava, svevremenim, međunacionalno isključivim, nepomirljivim s etnokarakteristikama druge nacije. Svojstva nacije su rezultat i izraz vlastite etnogeneze na koju nije bilo niti ima bilo kakvog povijesnog uticaja ili bilo čijeg izvannacionalnog doprinosa. Etnocentrizam je jedna od fundamentalnih konzervativnih populističkih i etnoetatističkih ideologija savremenog doba.

Svi oblici unutarbosanskih etnonacionalizama su istog profila s bitnim razlikama u sadržajima i intenzitetima. Njihov krajnji praktično politički cilj i ishod je nestanak države Bosne i Hercegovine. Oni kažu: država Bosna i Hercegovina je tronacionalna država; nacije Bosne i Hercegovine su Bošnjaci, Srbi i Hrvati; državu Bosnu i Hercegovinu, u ovom momentu, treba ustavno politički urediti na federativnom administrativnom etnoteritorijalnom principu: republika, poddržava, entiteta, budućnost će učiniti svoje da se te etnoteritorijalne jedinice pripoje svojim maticama i tako postigne konačan cilj svenacionalnog ujedinjenja, odnosno objedinjenja. Anšlusom hrvatske i srpske federalne jedinice Hrvatskoj i Srbiji jedan dio Bosne ostaje Bošnjacima.

Tri etničke grupe, tri komunističko-dejtonska naroda, Bošnjaci, Hrvati i Srbi, nazivaju se nacijama? Vrlo je nevjerovatno da se navedena tri, međusobno sadržinski potpuno različita pojma, etnička grupa, narod, nacija, identificiraju i koriste kao sinonimi. Država Bosna i Hercegovina naziva se multinacionalnom, precizno kazano, tronacionalnom državom. Etničke grupe Bosne i Hercegovine, njeni narodi, tretiraju se i nazivaju nacijama. Krajnji strateški cilj svih etnonacionalnih ideologija u Bosni i Hercegovini je stvaranje vlastite nacionalne države bez drugih nacija ili sa brojem pripadnika druge nacije koji je politički irelevantan i zanemariv.

Tri ustavne, konstituentne grupe jednog, zajedničkog naroda (Bošnjana), Bošnjaci, Bosanski Srbi i Bosanski Hrvati, imaju etnocentričke ideologije različitog stupnja razvoja i političke artikulacije, što je rezultat račličitih historijskih i aktuelno političkih uticaja. Na najnižem stupnju je, ako uopće postoji, bošnjački etnocentrizam. Bošnjaci, za sada, nemaju ni u pomisli formuliran, projekat svoje države koja bi podrazumijevala bilo koju i bilo koliku teritoriju bez Bosanskih Srba i Bosanskih Hrvata. Za razliku od njih, svesrpski i hrvatski etnocentristi, imaju historijski trajuću ideologiju "svojih" teritorija Bosne na kojima nema Bošnjaka, ali ni Bosanskih Hrvata na teritoriji Bosanskih Srba, i obrnuto. Aktuelna politička situacija u Bosni i Hercegovini posljedica je te ideologije.

Aktuelna vlast Republike srpske ušla je u sveopći sukob, s Bosnom i s demokratskim internacionalnim svijetom, na projektu etnocentričke srpske ideologije iredentističkog secesionizma, izdvajanja RS-a kao srpske države iz Bosne i Hercegovine i njenom prisajedinjenju Republici Srbiji. Prisajedinjenje Srbiji je drugi korak, slabije je javno politički, deklarativno, eksponiran, zbog očekivanog političkog otpora svijeta prema tom koraku. Svesrpski etnocentrizam u Bosni i Hercegovini djeluje na zahtjevu vraćanja statusa Rs-e u BiH-i
u skladu sa Daytonskim ustavom BiH. Kad se ostvari taj cilj stvorena je pretpostavka nekog oblika njenog prisajedinjenja Srbiji.

Bosanski Hrvati su, u etnocentrizmu, na pola puta između Bošnjaka i Bosanskih Srba. Oni, formalno ustavno, u ovom momentu, administrativno nemaju svoj entitet, ali imaju vrlo uticajnu partijsku etnopolitičku autonomiju, kako u Federaciji BiH-e, tako i na nivou institucija i organa države. U ovom momentu nastoje transformirati partijsku etnostranačku autonomiju u administrativnu etnoteritorijalnu autonomnu federalnu jedinicu. Prvi korak njihovog etnocentrizma u Bosni/Bosni i Hercegovini jeste stvaranje takvog entiteta, stvaranje entiteta kakvog su Bosanski Hrvati imali pod imenom ratne paradržave Herceg Bosna. Zato je, već duže vrijeme, svehrvatski politički zahtjev promjene izbornog zakona Bosne i Hercegovine za Predsjedništvo BiH-e i Domove naroda na principu tzv. legitimnog predstavljanja kako bi se legitimno mogao formirati hrvatski entitet/republika/podržava u državi BiH-i.

Njihov politički separatizam, koji će startovati sa etnički razdvojenim glasačkim spiskovima, treba da izrodi
hrvatski nacionalno teritorijalni, administrativno-politički, entitet/hrvatsku republiku/poddržavu u Bosni i Hercegovini, koji će se u drugom koraku, nakon političke i internacionalne afirmacije na neki način pripojiti Republici Hrvatskoj.

U ovoj studiji izložena je nerazrađena ideja građanskog ustavnog uređenja Bosne i Hercegovine kao alternativni demokratski odgovor na nedemokratske antibosanske projekte srpsko-hrvatskog etnocentrizma u i prema Bosni i Hercegovini.

I. Federalizmom do nestanka Bosne

1. Nacije u Jugoslaviji i konstituentne-ustavne etničke zajednice, narodi, u Bosni i Hercegovini nisu isto

Polazna teorijska postavka svih doktrinarnih i politički etnocentričkih ideologija u i protiv BiH je da je Bosna i Hercegovina tronacionalna država, Bošnjaka, Srba, Hrvata. Tom postavkom hrvatski doktrinarni ideolozi tvrde da je Bosna i Hercegovina specifičan slučaj u odnosu na ostale države nastale raspadom Jugoskavije po dva principa. Prvo, po tome što je navodno jedina država od bivših republika Jugoslavije etički nejednonacionalna država. Drugo po tome što je u pogledu političkog uređenja jedino ona federacija. Sve druge države republike bivše Jugoslavije, uključujući i Kosovo, su, u pogledu odnosa nacije i države, etnički jednonacionalne države, a u pogledu državnog uređenja unitarne države, samo Bosna nije etnički mononacionalna, već tronacionalna država, i samo ona, zbog toga što nije etnički jednonacionalna država, nije unitarno politički uređena. Evo formulacija bosanskih specifičnosti u odnosu na ostale države republike socijalističke Jugoslavije: (1) "Bosna i Hercegovina nije nacionalna država, već tronacionalna država." (2) "Postoje dobri razlozi da se (BiH-a, dodao E.H.) smatra neraspadnutim ostatkom dezintegrirane federacije, tj. sačuvanim federalnim reliktom"** socijalističke Jugoslavije.

Na teorijskoj postavci o bosanskohercegovačkoj tronacionalnosti hrvatski federalistički separatisti izvode politički zahtjev teritorijalnog federativnog/konsocijacijskog političkog i ustavnog uređenja Bosne i Hercegovine i predstavljaju ga praktično politički nužnim i obaveznim. Na toj osnovi nastaje svehrvatska separatistička politička praksa, kako vlasti R. Hrvatske tako i nominalnih predstavnika hrvatskih političkih stranaka u BiH, ucjena i prijetnji (a) opstanku Bosne i Hercegovine kao države i, (b) njenom ulasku u punopravno članstvo u EU-u. Ukoliko Bosna ne izvrši promjene izbornog zakona koje će omogućiti političku vidljivost tronacionalnog sastava bosanskog društva nema nikakvih ustavnih promjena ni društvenog
napretka. Daytonsku Bosnu i Hercegovinu treba teritorijalno i politički transformirati u čistu federativnu državu triju nacija.

Teorijska identifikacija navodne tronacionalnosti Bosne i Hercegovine s multinacionalnošću Jugoslavije je potpuno netačna, kako u historijskom tako i u pravno političkom smislu. Između etničkih grupa u BiH-i koje hrvatski i drugi nacionalni ideolozi nazivaju nacijama i nacija Jugoslavije postoje bitne etnohistorijske i političke razlike koje onemogućuju njihovu suvislu teorijsku ni praktično političku identifikaciju. Najmanje, četiri su bitne razlike između nacija Jugoslavije i etničkih grupa u BiH-i koje svi njeni etnocentristi nazivaju nacijama. Prva bitna razlika između jugoslovenskih nacija i etničkih grupa koje svi etnonacionalni ideolozi
nazivaju nacijama jeste u obliku njihovog političkog bivstvovanja u Jugoslaviji i u Bosni i Hercegovini. Jugoslavenske nacije su imale republički oblik državnosnog bivstvovanja; etničke grupe u Bosni, koje etnonacionalisti nazivaju nacijama, nemaju republički političko-državni oblik postojanja niti mogu imati, kako s obzirom na njihove međusobne etničke tako i povijesno političke razlike. Bosanski etnonacionalisti etničke grupe ne nazivaju nacijama zato što one to uistinu jesu, već da bi im omogućili, pod tim imenom, neki oblik nacionalnog administrativno teritorijalnog političkog organiziranja u formi entitet/republika/federalna jedinica i tome slično.

Druga bitna razlika između jugoslovenskih nacija i bosanskih etničkih grupa koje svi nacionalideolozi nazivaju nacijama jeste da su nacije Jugoslavije ušle u njen sastav kao etnoteritorijalne posebnosti. Nisu nastale političkom etnokulturnom fragmentacijom Jugoslavije, kako su nastale ustavno-konstituentne etničke zajednice, "narodi" i "nacije" u Bosni i Hercegovini. Prije uvođenja u Jugoslaviju, jugoslavenske nacije imale su neki oblik etnoteritorijalne političke, državnosne, egzistencije. Sve su imale neki nivo/stupanj državnosti prije ulaska ili uvođenja u Kraljevinu SHS, kasnije Kraljevinu Jugoslaviju. Neke su imale jaču neke slabiju političku autonomnost unutar država u kojima su do tada postojale, unutar austrougarske ili otomanske imperije. Srbija je čak bila suverena država nacija.

Etničke grupe u Bosni i Hercegovini, kroz historiju, nazivao ih neko narodima ili nacijama, nisu nikada imale zasebne oblike etnoteritorijalne političke oblike državnosti. Republika srpska, koja po imenu zvuči slično obliku postojanja jugosavenskih nacija, je proizvod nasilja, nastala na etničkom čišćenju i genocidu, nema političko značenje koje su imale republike Jugoslacije. Ona je administrativna jedinica unitarne države Bosne i Hercegovine. Nema ni u kom smislu, ni ustavno ni historijski, političko-državno, značenje kakvo su imale republike Jugoslavije.

Formiranje Rs-e u Daytonu nije promijenilo unitarni karakter Bosne i Hercegovine pod kojim je internacionalno postala članica UN-a prije nastanka RS-a.

Treća bitna razlika između nacija Jugoslavije i konstituentno-ustavnih kulturnih zajednica u Bosni i Hercegovini, koje se kolokvijalno često nazivaju nacijama, jeste da su nacije Jugoslavije bile izvorno međusobno etnički i historijski, historijsko-etnogenetski, različite, dok su etnokulturne grupe Bosne i Hercegovine, bez obzira na to kako se nazivaju, etnički i historijsko etnogenetski međusobno iste, jedinstvene. Jugoslavenske nacije su izvorno etnički različite, nastale su i historijski se etnogenetski i politički razvijale kroz različite državno-političke oblike država, odnosno državnosti u okvirima kojih su postojale i razvijale se, Raška, Bosna, Dalmacija, Slavonija, Hrvatska, Slovenija, Koruška, Duklja, Zeta, Crna Gora, Kosovo itd.

One su nastale i razvijale se historijski iz međusobno različitih etničkih grupa unutar navedenih međusobno različitih država. Za razliku od njih, etničke grupe Bosne/Bosne i Hercegovine koje se danas nazivaju Bošnjaci, Srbi, Hrvati, nemaju izvorno etničku niti historijsku etnogenetsku različitost. Sve imaju, u principu, jednu, Bosansku/Bošnjačku etničku osnovu***.

Sve tri su frakcije jednog naroda, Bošnjana, Bošnjaka. Njihova unutarnje-kulturna diversifikacija, nastala na vjerskim osnovama forsirana izvana, iz Srbije i Hrvatske, i, u osnovi, na tome je ostala do danas. S druge
strane, one imaju zajedničku-jedinstvenu političku historiju državnosti Bosne dugu desetinu stoljeća. Nikada nisu imale međusobno separatne oblike državno ili državnosno političke posebnosti. Uvijek su bivstvovale unutar zajedničkog oblika državnosti, ma kakav i koliki bio.

Nikada nisu potpadali pod tuđinskom vlašću međusobno razdvojene. One to nemaju ni danas, bez obzira na dejtonsku podijeljenost. One u ovom momentu ne postoje kao nacije ni u kom pogledu te se i ne mogu, opravdano teorijski, nazivati nacijama. Razlog njihovog nazivanja nacijama je da se na osnovu toga etnoteritorijalno federalizira država kako bi u daljem historijski-etnogenetskom procesu moglo doći do njihovog stvarnog prerastanja u nezavisne nacije.

Izvanbosanskim političkim procesima, političkim obrazovnim i drugim djelovanjima iz Srbije i iz Hrvatske, izvršena je srbizacija Bošnjana/Bošnjaka pravoslavaca/bosanskih pravoslavaca i hrvatizacija Bošnjana/Bošnjaka katolika/bosanskih katolika. U osnovi, stvorene su tri kulturološke grupe Bošnjaka s različitim imenima, Bošnjaci, Srbi, Hrvati, koje od vremena komunizma pa na ovamo imaju politički status naroda jedinstvene zajedničke socijalističke republike Bosne i Hercegovine, u okviru Jugoslavije, sada zajedničke internacionalno priznate samostalne suverene države Bosne i Hercegovine. Neka se danas zove kako ko hoće, ali se na
osnovu imena ne mogu postavljati politički zahtjevi.

U Bosni i Hercegovini formirane su tri etničke zajednice pod uticajem međuvjerskih procesa, u samoj Bosni, i velikosrpske i velikohrvatske hegemonističke ideologije, politike srbizacije i politike hrvatizacije Bošnjana pravoslavne i Bošnjana katoličke vjeroispovijesti. Sve bosanske ustavno-konstituentne zajednice, Bošnjaci, Bosanski Srbi, Bosanski Hrvati, imaju jednu, a ne tri etnobiološke osnove. Svi bosanski etnonacionalisti nastoje formiranim etnokulturnim zajednicama Bosne i Hercegovine dati politički oblik međusobne posebnosti, nazivajući ih nacijama, dati im mogućnost posebnog državnosnog oblika organiziranja i bivstvovanja kao
entiteta/republika, najprije unutar Bosne i Hercegovine, a na kraju kao samostalnih država ili država koje će se pripojiti svojim "matičnim državama", Srbiji i Hrvatskoj.

Prema tome, niti pojmovno, po svojstvima, niti politički, po formi socijalnog bivstvovanja, etničkoj različitosti i stupnju suverenosti, nacije Jugoslavije i etničke grupe Bosne i Hercegovine, koje se nazivaju nacijama, ne mogu se nikako identificirati, ne mogu se nikakvom logičko metodičkom analogijom stavljati u istu historijsko političku ravan, a sljedstveno tome ne može se suvislo, teorijski ni politički, govoriti o federalizmu Jugoslavije i Bosne i Hercegovine na istoj, tzv. multinacionalnoj osnovi.

(nastavit će se)

_________________________________________________________________

* Ugo Vlaisavljević, Mythos and misconceptions about post-comunist and post war Bosnia and Herzegovina, https://researchgate.net/publication/355941240, "Bosnia and Herzegovina is not a nation-state, but three-nation state", p. 34.

** Ibid, "Rhere are good reasons to consider it an undissolved residue of the disintegrated federation, i.e. preserved federal relic", p.1

*** Ilija Garašanin i Vuk Stefanović Karadžić, kreatori srpstva, sve današnje etničke grupe, narode Bosne i Hercegovine, koje etnonacionalisti imenuju nacijama, nazivaju Bošnjacima i među njima vide isključivo i samo
vjerske razlike: Bošnjaci turskog vjerozakona, Bošnjaci muhamedanci, Bošnjaci ortodoksni hrišćani i Bošnjaci katolici. Evo jednog citata iz Vukovih Zapisa: "Kad se vojske srpske po zapovesti Karađorđevoj vrate preko Drine, Bošnjaci (zakona turskog) odmah se sanu prikupljati k Drini, prema Jadru, i kad se skupe svi onda prijeđu preko Drine i opkole Loznicu i tako je pritijesne da je bila u velikoj nevolji", Vukovi Zapisi, Beograd, 1964., str. 117.