Hrvatska, Albanija i Kosovo shvatili su poruke Washingtona i Brisela i oslanjaju se na svoje snage

Piše: Armin Sijamić

Promjene koje su počele na Zapadu u prvom mandatu Donalda Trumpa polahko dolaze na Balkan, koji je gotovo uvijek kasnio za glavnim evropskim političkim tokovima. U drugom Trumpovom mandatu poduzimaju se konkretni koraci. Hrvatska, Albanija i Kosovo žele uhvatiti voz promjena. Deklaracija potpisana 18. marta u Tirani dokaz je tome.

Kada je Trump prvi put ušao u Bijelu kuću poručio je saveznicima u Evropi da izdvajaju više za vlastitu i kolektivnu odbranu, u protivnom ne mogu računati da će ih Sjedinjene Američke Države braniti, posebno ciljajući na bogate države. Trump je tada ispravno primijetio da se neke članice NATO-a ne drže dogovorenog – izdvajanje dva posto nacionalnog BDP-a za potrebe odbrane.

Administracija Josepha Bidena je nastavila sa istom politikom, ali bez teških riječi kao u slučaju Trumpa. Agresija Rusije na Ukrajinu ubrzala je naoružavanje Evropljana američkim i drugim oružjem, pa je mnogo država dostiglo tih famoznih dva posto.

Dakle, već devet godina traje jedna američka politika koja je osmišljena izvan Bijele kuće i koja izabranim zvaničnicima napominje da je najveća svjetska sila „overstretched“ (prenapregnuta) „overcommitted“ (prezauzeta), odnosno da američki saveznici moraju voditi brigu o sebi.

Balkanska pozornica

Ova politika osmišljena je prije svega zbog najvećih ekonomija Evrope koje su decenijama pod američkim vojnim štitom, dok su njihove armije doslovno odumirale. Najpoznatiji primjer te vrste je Njemačka. Sa druge strane, Sjedinjene Države su postale prezadužene. Ove godine u američkom budžetu više novca je predviđeno za plaćanje kamata na dugove nego za potrebe vojske.

Dio ovih američkih troškova otpada i na Balkan, posebno na njegov krajnji jug. I drugi dijelovi Balkana često su uživali benefite američkog vojnog i svakog drugog prisustva, dok su ekonomski poslovi i resursi pripali drugim državama. Od stabilizacije balkanskih prilika, zahvaljujući američkoj vojnoj i drugoj moći, profitirale su i Kina i Rusija.

To vrijeme je iza nas i Washington od saveznika sada očekuje da se naviknu da više nema „besplatnog ručka“. Da je na novembarskim predsjedničkim izborima pobijedila Kamala Harris to bi opet bila američka politika, samo lijepo upakovana. Trumpov način komunikacije je brutalan, ali je u oblasti odbrane njegova politika suštinski ista kao kod Bidena, u čije je vrijeme istok Evrope za kupovinu američkog oružja utrošio stotine milijardi dolara.

http://nap.ba/qpost/334200

Biden i Trump: Dvije političke vizije s istog izvora

Piše: Armin SijamićPosljednjih desetak dana američka politička scena bruji o jednom intervjuu i nekoliko izjava. Carlson Tucker je intervjuisao predsjednika Rusije Vladimira Putina, a Donald Trump je radio ono po čemu je prepoznatljiv - davao te

Hrvatska i Albanija, razumjevši ove trendove, idu u, američkim terminima rečeno, „skraćivanja lanaca opskrbe“ i oslanjanja na „pouzdane dobavljače“. U taj posao uključili su i Kosovo, a dogovoreni dokument su poslali Bugarskoj i ostavili mogućnost da se i druge države pridruže.

Šta je dogovoreno?

Hrvatska i Albanija, kao članice NATO-a, imaju međusobne obaveze. Zato je potpisani dokument neke zbunio, posebno što je potpisnik Kosovo, čiju nezavisnost ne priznaju sve članice tog saveza.

Međutim, takvi sporazumi nisu novost za Kosovo, ni za članice NATO-a. Tako je, na primjer, Kosovo sa Turskom potpisalo niz sporazuma, uključujući gradnju fabrika namjenske industrije. Pretpostavlja se da će Turska neke fabričke pogone prebaciti Prištini i tako je ojačati. U Albaniji, na primjer, dugo postoje turske vojne baze, bez obzira na albansko članstvo u NATO-u.

Zvanični Zagreb je procijenio da je dobar potez sklapanje veza sa Albanijom i Kosovom, jer između ostalog Hrvatska naoružava kosovske oružane snage. Pored toga, hrvatski vojnici su u misiji KFOR-a u Prištini i Peći. To je osnova da se veze prodube i ojača pozicija Zagreba.



„Hrvatska, Albanija i Kosovo zajedničkom deklaracijom o odbrambenoj saradnji žele povećati sigurnost u jugoistočnoj Evropi i povećati spremnost za sadašnje i buduće prijetnje“, stoji u tekstu deklaracije. Potpisnice imaju „namjeru jačanja trilateralne sigurnosne i odbrambene saradnje radi poboljšanja sigurnosti i stabilnosti u jugoistočnoj Evropi i Jadransko-jonskoj regiji“ te naglašavaju „važnost zajedničkih napora u odgovoru na nove sigurnosne izazove, hibridne prijetnje i druge rizike koji mogu ugroziti regionalnu, evropsku i međunarodnu stabilnost“.

Posebna pažnja stavlja se na četiri područja: promovisanje odbrambenih sposobnosti i industrijske saradnje, unaprjeđenje interoperabilnosti kroz obrazovanje, obuku i vježbe, zatim borba protiv hibridnih prijetnji i jačanje otpornosti te pružanje podrške euroatlantskim integracijama. Strane će istraživati „mogućnosti razvoja i nabavke odbrambenih sposobnosti putem multinacionalnih rješenja za povećanje spremnosti vojnih snaga“ i pojačati „ulaganja u nove tehnologije i inovacije radi ubrzanja i osiguravanja jedinstvenog pristupa sigurnosnoj i odbrambenoj transformaciji“.

Dogovorene su „razmjene stručnih znanja i najboljih praksi u regrutaciji, razvoju i zadržavanju kvalifikovanog osoblja“, „poboljšanje individualnih i kolektivnih obrazovnih i mogućnosti obuke kroz odgovarajuće vojne akademije i visoka vojna učilišta“ te „jačanje bilateralnih i/ili trilateralnih vježbi, u skladu s politikom obuke i vježbi NATO-a i EU, radi osiguravanja odgovarajuće pripremljenosti snaga.“

U borbi protiv hibridnih prijetnji, potpisnice će istraživati „mogućnosti odgovora na širok spektar potencijalnih prijetnji kritičnoj infrastrukturi i komunikacijskim mrežama“.

http://nap.ba/qpost/282830

TU JE I BIH Novi energetski projekti na Balkanu ocrtavaju drugačiju geopolitičku sliku Evrope!

Piše: Armin SijamićNovi energetski projekti na Balkanu ocrtavaju drugačiju geopolitičku sliku Evrope. Ruska agresija na Ukrajinu promijenila je Evropu u mnogo čemu, a posebno u oblasti energetike. Plan Evropske unije da se oslobodi zavisnosti o

Hrvatska, Albanija i Kosovo su dogovorile „bližu saradnju i koordinaciju radi potpune integracije Kosova u regionalne sigurnosne i odbrambene inicijative“ te podršku „euroatlantskoj perspektivi Kosova kroz zalaganje za njegov status u NATO-vom Partnerstvu za mir“.

Šta ovo u praksi znači?

Iako se u zaključku deklaracije navodi da potpisano „ne stvara nikakve nove međunarodne ili međuvladine pravne obveze između država niti utječe na postojeće obaveze s drugim državama“, dogovoren je važan momenat za Hrvatsku, Albaniju i Kosovo.

Sporazumom se otvara put da se svaka od potpisanih stavki u budućnosti razvije i pretvori u sveobuhvatne dogovore. To se odnosi na političke, ekonomske i vojne ciljeve potpisnica. Kako tri države budu razvijale svoje odnose u bilo kojoj od tih oblasti, tako će njihova pozicija jačati.

Kada se govori o ekonomskim ciljevima, a koji su vezani za vojsku, potpisnici zajednički mogu razvijati određene projekte ili vršiti nabavku sredstava koja su preskupa za te male države. Tako, na primjer, četiri članice NATO-a (Slovenija, Crna Gora, Albanija i Sjeverna Makedonija) nemaju vlastiti „Air policing“ i za njih to rade Italija, Grčka i Mađarska. Kako je Hrvatska udaljena od Albanije stotinjak kilometara zračne linije, a od Kosova oko dvije stotine, ne bi bilo čudno da ojačana hrvatska vojska na sebe preuzme neke od poslova ove vrste, u zraku, na moru ili kopnu.



Albanija i Kosovo dobijaju novog regionalnog saveznika, što je posebno važno u odnosima sa Srbijom. Prištini, koja zadnjih godina radi na stvaranju oružanih snaga, svaka pomoć Zagreba i Tirane je dobrodošla. U slučaju Albanije, približavanje sa Hrvatskom ojačava status Prištine i albanskoj vojsci otvara pristup hrvatskim kompanijama namjenske industrije i transferu znanja.

Ovo je veliki uspjeh za hrvatsku vanjsku politiku. Jačanje veza sa balkanskim državama ojačava poziciju Zagreba na Zapadu, koji sada od saveznika očekuje da se oslone na svoje snage. Tako je Hrvatska, kao država koja je do skora bila primalac sigurnosne i svake druge pomoći Zapada, na putu da postane neko ko pomaže drugima. Istovremeno, Hrvatska kupuje oružje od Francuske, Njemačke, Turske i Sjedinjenih Američkih Država i tako ojačava svoju političku poziciju.