HISTORIJA JE UČITELJICA ŽIVOTA Kalkulacije EUFOR-a i licemjerje međunarodne zajednice

Piše: A. Čorbo-Zećo

Odluka Evropske unije da ne koristi EUFOR za hapšenje Milorada Dodika i drugih zvaničnika Republike srpske, kako je objavila Istraga, uz obrazloženje da "ne žele rizikovati živote svojih vojnika", još jednom pokazuje dvoličnost međunarodne zajednice u odnosu prema Bosni i Hercegovini.

Sokole stranci bh. predstavnike, iste one koje su svojom podrškom doveli na vlast, a koji se baš i ne snalaze u poziciji moći koju obnašaju, jer na momente sci liče na 'slučajne prolaznike'.

Daleko od toga da međunarodna zajednica je dužna rješavati probleme BiH, ali je njihova odgovornost velika. Prije svega jer su skrojili BiH baš ovakvu kakva jeste, moć dali tom istom Dodiku, a sada...

Ovo licemjerje nije novo – ono seže još iz vremena agresije na BiH (1992-1995), kada su ključne svjetske sile pokazale nesposobnost ili nezainteresovanost da zaustave krvoproliće i zaštite međunarodno priznatu državu.

Danas, kada pravosudne institucije BiH izdaju naloge za hapšenje političara koji otvoreno ruše ustavni poredak države, međunarodna zajednica ponavlja poznati obrazac neodlučnosti i izbjegavanja odgovornosti. Umjesto konkretne akcije, svjedočimo verbalnim osudama i izjavama koje ne donose nikakve stvarne posljedice. Istovremeno, EUFOR poručuje da "neće hapsiti Dodika", dok bh. vlasti nisu ni zatražile njihovu asistenciju, što ukazuje na strah ili kalkulaciju i domaćih političkih aktera.

Ovakav stav EUFOR-a dolazi u kontekstu ranijih primjera kada su međunarodne snage bile uključene u provođenje zakona u BiH.

Hapšenja optuženih za ratne zločine, poput akcija SFOR-a i NATO-a protiv pripadnika vojnog i političkog vrha bosanskih Srba, ili čelnika hrvatske samouprave pokazuju da u prošlosti nije bilo prepreka za ovakve intervencije.

Sada, kada se suočavamo s političarima koji otvoreno prkose pravnom sistemu države, međunarodna zajednica ne pokazuje volju da podrži provođenje zakona. A, njihovom zaslugom Dodik ima moć!

Licemjerje međunarodne zajednice najviše se ogleda u sjećanju na njenu ulogu tokom agresije na BiH. Dok su se u Sarajevu, Srebrenici i drugim gradovima dešavali masovni zločini, svjetske sile su tvrdile da "ne mogu" vojno intervenisati, ograničavajući se na uvođenje embarga na oružje – što je direktno pogodovalo agresoru.

U isto vrijeme, UNPROFOR, umjesto da zaštiti civile, djelovao je kao pasivni posmatrač ili čak pomagao agresoru, kao što je bio slučaj u Srebrenici 1995. godine.

Vrijeme je uvijek bilo na strani neprijatelja, baš kao što je danas na strani Milorada Dodika. Svaki dan koji proće, a on nije uhapšen, manje je države Bosne i Hercegovine.

Sada, gotovo tri decenije kasnije, vidimo nastavak istog obrasca.

Međunarodna zajednica je kroz historiju pokazala nesposobnost, a često i voljnu nezainteresovanost, da zaštiti teritorijalni integritet i suverenitet BiH.

Današnja situacija, u kojoj EUFOR odbija pružiti konkretnu podršku provedbi pravosudnih odluka, samo je nastavak politike iz 90-ih godina. Bosna i Hercegovina se opet suočava s prijetnjom destabilizacije, dok međunarodna zajednica kalkuliše i izbjegava bilo kakav rizik, ostavljajući domaće institucije da same riješe problem koji su same teško u stanju riješiti.

Ostaje pitanje hoće li se historija ponoviti, ili će međunarodna zajednica konačno prepoznati potrebu za konkretnim djelovanjem, umjesto praznih izjava i diplomatskih fraza, koje nikom ništa ne znače.

Željana Zovko očito je kazala istinu kada je u Briselu poručila da zna koga će EUFOR štititi, te da su to ambasade i strani zvaničnici. Iako je EUFOR demantovao ove navode i kazao da im je prioritet zaštita stanovništva, sve se češće treba prisjetiti izjave Željka Komšića, člana Predsjedništva BiH: Međunarodnom priznanju prethodilo je naše, nazovimo ga tako, vlastito građansko samopriznanje, odnosno stečena svijest o tome da se u borbi za nezavisnost naše države možemo i moramo u prvom redu osloniti na sebe i vlastite snage.