Licemjeri iz naših sokaka: Jedini diplomatski uspjeh Trojke je rušenje presude Kovačević u interesu Dodika i Čovića!

Piše: Rasim Belko

Nije, ljudi, šala, u Washingtonu pravo na slobodu vjere branila je Sabina Ćudić. Ma koliko tegobno smiješno bilo, to je činjenica, kao što je činjenica da se veliki dio Naše stranke ježi od samog pomena vjere. Ali, Ćudić je valjda zamislila kako će joj debatno-komunikacijske vještine ublažiti političke nedostatke i izvući je iz gabule u koju su i ona i Naša stranka otišli kroz projekat Trojka.

Ali, osim što je navodno branila pravo vjere, Ćudić nam iz washingtonskih hodnika, osviještena demokratijom Donalda Trumpa, šalje pozive na jedinstvo. Znam da mislite da se šalim, ali zaista je tako, a evo i šta poručuje u saopćenju da je bila tamo gdje je malo ko želio ići:

“Ovaj trenutak u historiji zahtijeva mudrost, a ne izolaciju, zajednički nastup, a ne dnevnopolitički cirkus. Zato je vrijeme da se uozbiljimo, stavimo ega i dnevnopolitičke ciljeve po strani, te svi mi koji želimo dobro ovoj zemlji zajednički nastupamo kako u Washingtonu, tako u Briselu i ostatku svijeta.“
E sad više nije smiješno, jer činjenica da Sabina Ćudić poziva na političko jedinstvo i ozbiljnost ista je kao kada bi Milorad Dodik pozvao da se procesuiraju oni koji negiraju genocid. Dakle, paradoksalno i tragično je.

Jer, Naša stranka, s Fortom i Ćudić na čelu, a kroz projekat Trojka, bila je ključni element zvaničnog Zagreba, HDZ-a i Dragana Čovića kojim je srušena drugostepena presuda u predmetu Kovačević, a ta presuda trebala nam je trasirati put za državu demokratskih vrijednosti i prava za svakog građanina ponaosob.
Ali, kada se rušila presuda Kovačević, Trojka se, pa time i Naša stranka, ponašala kao dijete koje drži ruke u blatu do lakata, svjesno da to nije u redu, ali nesvjesno težine mogućih posljedica.

Omogućili su sve institucionalne kapacitete Bosne i Hercegovine Draganu Čoviću da iz Bosne i Hercegovine vodi borbu protiv interesa ne Slavena Kovačevića, nego upravo države Bosne i Hercegovine. Tada im političko jedinstvo i izbjegavanje populizma nije bilo u prioritetu, jer su čuvali svoje pozicije.

Licemjerje na maksimumu Naše stranke vidjelo se u dvije odluke u istom predmetu. Kada je 2023. godine ESLJP presudio u korist Kovačevića, iz Naše stranke su poručili da je to “jedino moguće”.



A onda, nakon što su Hrvatska, visoki predstavnik Christian Schmidt, Čovićev HDZ i institucije pod vodstvom Trojkinih kadrova i ozbiljnom donacijom Zagreba srušili presudu, NS, odnosno Trojka u cjelini, kažu ovako: “Nakon ovakve presude Evropskog suda za ljudska prava oni koji su podnijeli apelaciju morali bi biti barem malo samokritični i zapitati se koliko je mudro bilo da apelant bude neko ko se izjašnjavao kao pripadnik jednog od konstitutivnih naroda (Hrvat) te je kao takav birao i bio biran na određene pozicije u sistemu vlasti. Štoviše, činjenica da je apelant i hrvatski državljanin očigledno je omogućila Hrvatskoj da aktivno učestvuje u postupku. U konačnici, izvjesno je da je sud upravo zbog ovih činjenica odbio tužbu i poništio prvostepenu presudu”.

Nema zato dileme da projekat koji, osim NS, čine SDP i Narod i pravda ima samo jedan spomena vrijedan vanjskopolitički uspjeh – a to je rušenje presude Slaven Kovačević, kojim bi Bosna i Hercegovina bila usmjerena nekim normalnim, demokratskim, evropskim vrijednostima.

A taj uspjeh je najdirektniji udarac budućnosti države Bosne i Hercegovine. Da je tako, potvrdio je u VS UN i Trojkin član Predsjedništva Denis Bećirović, koji je osudio sve, pa i domaće rušitelje presude Kovačević, samo Trojku nije imenovao.

O ponašanju Naroda i pravde i njihovog šefa diplomatije iluzorno je više i pisati, jer gdje god je otišao, šta god je radio, ispostavilo se gorim nego da nemamo šefa diplomatije, ali on se u svojoj samodopadnosti nije odlučio povući.
SDP je tu nešto drugo. Oni su od dana objave rezultata krenuli u ispomoć Dodiku i Čoviću i ostaju dosljedni svojoj matrici, protiv države pa kako god da završi. Da bi napravili privid državotvornosti, i oni su, kao i Naša stranka, imali jednu priču na prvostepenoj, a drugu na oborenoj presudi.

Tako je jedna od prvih perjanica SDP-a, Saša Magazinović, nakon prvostepene presude pisao: “Vrlo važna presuda. Naredni mjesec dolaze izvjestitelji Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope u posjetu Bosni i Hercegovini. Bit će to prilika za razgovor o implementaciji presuda Evropskog suda za ljudska prava, uključujući i posljednju”, naveo je Magazinović. Ostao je nijem Saša nakon oborene presude, svjestan da je njegova partija saučesnik u rušenju.

Kada vidimo gdje se kreće i šta radi Milorad Dodik, kada pogledamo kuda ide i kakvu podršku ima Dragan Čović, jasno je da od svih najava koje su nam iz Trojke saopćavali od prvog dana mandata jedini njihov uspješan poduhvat bilo je upravo rušenje drugostepene presude u predmetu Kovačević protiv BiH.
Sve drugo su izgubili, pogasili im se bageri, pa ih je Dodik oteo i istim tim bagerima krči put svojim separatističkim idejama.

Trojkinu gumicu Dodik i Čović su prepolovili pa je čuvaju za trenutak u kojem će moći obrisati granice Bosne i Hercegovine. Telefon Elmedina Konakovića koristio nam je koliko i telefon vidovite Šaćire – puno poziva, mnogo više šuplje. Nikšić je u nekom svom kijametu, jer ga više ni u vlastitoj kući ne zarezuju, a u Vladi da i ne govorimo.

Zato je jedini ispravan i moguć odgovor Sabini Ćudić na poziv za državotvorno ujedinjenje da će se to možda i desiti, ali da će ona i njena raja iz Murphyevog bukvara biti duboko zamrznuti u opoziciji.

Jer, ma koliko ovaj narod bio naivan, prodati mu m pod b dva puta uzastopno skoro je pa nemoguće. Pitanje je bi li i nadrealisti probali.

Sačuvaj, Sabina, debatne vještine, možda će ti nakon izbora trebati, kao što bi Konakoviću i njegovo znanje iz fiskulture moglo zatrebati!