Jesu li Vučić i Konaković izdanci iste škole za manipulatore i diktatore: Podudarnosti previše da bi bile slučajne!

Piše: Rasim Belko @rasimbelko

Proteklih desetak dana imao sam nesreću da zaronim u cjelodnevni program uživo srbijanskog tabloida Informer – medijskog cirkusa koji svakodnevno truje ozbiljan broj ljudi preko granice. Njihova sluđenost nije samo slučajnost, već posljedica medijske deponije kojom demonske figure u službi vlasti zatrpavaju sve pred sobom.

Od zore kreće ofanziva koja se neumorno nadovezuje na jučerašnji dan. Imena meta se smjenjuju kao na pokretnoj traci – strani plaćenici, izdajnici, neprijatelji, rušitelji srpskog jedinstva, podrivači države. A u središtu svake rečenice, kao refren, on – Aleksandar Vučić. Predsjednik ovdje, Vučić ondje… Kad se Vučić umori od reflektora i ode probati džem od malina negdje u unutrašnjosti, tu su zamjene – Brnabić, Dačić, Vulin, analitičari i članovi raznih odbora, spremni da nastave mantru.

S obzirom na otrovni ton optužbi i blaćenje svih koji se usude suprotstaviti Vučićevom režimu, neće biti čudo ako Srbija sklizne u mračnu rupu dublju od Miloševićevih dana. A onda bacim pogled preko Drine i shvatim ono što se dalo naslutiti, ali je tek sad kristalno jasno: ovo nije puka nervoza trenutka, već sistemsko razaranje društva – precizno osmišljeno da njime lakše manipuliraju.

U bh. javnosti šefa naše diplomatije, Elmedina Konakovića, krasili su raznim epitetima, ali rijetko se javno izreklo ono što sve više bije u oči: Elmedin Konaković je bošnjački Aleksandar Vučić. Po čemu? Po svemu – osim po razmjeru moći, gdje Vučić ipak dominira.

Njihovo ponašanje, govor – verbalni i neverbalni – te potezi sljedbenika zrcale isti obrazac političke pojavnosti. Srećom, Konaković još nije uspio stvoriti medijske fantome poput Informera, Kurira ili Tanjuga, kojima Vučić gradi bedem za oblikovanje javnog mnijenja. No, stavimo li ih rame uz rame, vidimo istu teatralnost: Vučić namješta naočale, Konaković kravatu – svaki sa svojim tikom, ali srazmjernim brojem "korekcija". Obojica vole dramske pauze, preokreću činjenice i riječi oponenata, glumeći posvećenost istini, naciji, pravdi.

Agresija im je zajednička crta. Vučić targetira istraživačke novinare poput N1 i Nove S, ismijavajući njihova pitanja da bi ih zatim satro, dok Konaković nema filter – izusti sve što misli, često prelazeći granice pristojnosti. Obojica pretvaraju pretpostavke o vlastitom uspjehu u megalomanske snove: Vučić sanja Srbiju kao ekonomskog diva, Konaković mantra o evropskom putu. Rezultati? Mršavi kod obojice.

Imaju i svoje omiljene "krivce" – Vučiću je to Đilas, Konakoviću porodica Izetbegović. Svaki neuspjeh ili podrhtavanje preusmjere na te zgodne mete. Vučić ima medijske batinaše poput Dragana J. Vučićevića, dok Konaković još nema takvu mašineriju, ali se oslanja na pozicionirane saveznike – Adnana Delića, Miu Karamehić-Abazović i slične. Ideja za ovaj tekst rodila se upravo iz screenshot-a koji mi je poslao kolega: federalni ministar Delić brani svog šefa na Facebooku kao da je plaćeni PR.

Obojica imaju mreže podrške sklone diktatorskim metodama. Razlika je što Konaković, srećom, ne vodi državu, pa je razorni odjek njegovog djelovanja još uvijek tiši. No, pitanje je – dokle? Mediji poput portala "Klix.ba" već su primijetili Konakovićevu sklonost ka populizmu i teatralnim nastupima, dok srpski "Blic" redovno bilježi Vučićevu opsjednutost kontrolom narativa.

Sličnosti su uočene i u njihovoj netrpeljivosti prema kritičkim glasovima – Vučićev napad na N1 podsjeća na Konakovićeve ispade protiv bh. novinara koji mu postavljaju "neugodna" pitanja. "Dnevni avaz" je nedavno pisao o Konakovićevim sukobima s medijima, što zvuči kao odjek Vučićevih okršaja s nezavisnim novinarstvom.

I jedan i drugi koriste pozicionu moć kako bi se pozivali na navodne izvore iz kojih su dobiili infomracije kako baš njihovi neistomišljenici rade za neprijateljske snage. Vučić je preko Vulina pokušao progurati zakon o stranim agentima, što bi mu dalo mir da hapsi koga i progoni koga hoće. Amerikanci rekli - neće moći.

Konaković s druge strane skoro konstantno u medijsko-političkoj zajednici neistomišljenika vidi agente upravo Vučićeve BIA-e, koji rade protiv države.

Obojica diktaturi sklonih imaju širi krug prijatelja kriminalu sklonih. Vučićevi su u svim mutnim vodama, od droge i oružja preko građevinskog kriminala…. Konakovićev krug je uglavnom u lancu narko i građevinske mafije.

Čini se da obojica dijele istu alergiju na kritiku i transparentnost, a razlika je samo u tome što Vučić ima veći megafon. Dok Vučićev Informer svakodnevno bombardira građane, Konakovićeva strategija još uvijek počiva na društvenim mrežama i lojalnim kadrovima – ali smjer je isti: manipulacija masama, do konačne diktature iz Slobinog priručnika!