Za NAP piše: Akademik Esad Duraković
Na izmaku izuzetna praznika, Dana državnosti – suočen sa oštrim oprekama kao prazničnoj vedrini i radosti, na jednoj strani, i s velikim iskušenjima s kojima se Domovina suočava svih ovih godina, na drugoj strani – sačinjavam ovaj stvarnosni zapis.
Na neobičan način živim u svojoj stvarnosti. Nisam pragmatičan, vjerovatno nisam čak ni sasvim realističan u vlastitoj stvarnosti: s njom sam ili u toplom zagrljaju, ili sam u ljutnji zbog njene hirovitosti.
Milo mi je gledati je povremeno s visine ideala jer tako mi znatno ljepše izgleda, ili – također povremeno – pogledom i mišlju se prema krajnjem obzorju uznositi, istočnom i zapadnom – tamo otkuda svjetlost me pohodi i onamo gdje će porumenjela privremeno iščeznuti.
Iznad tla svoje stvarnosti volim u visinu odskočiti, ali gore ne mogu ostati pa mi valja o tlo svom težinom udariti. Tada pomislim, shrvan grubom silom teže, da neću više ustati niti ću više moći uzletjeti.
Ali svaki put se čudo dogodi:
Kao da živim na trambolini – što jače o tlo udarim, to više s mrkoga tla u prozračnu visinu odskočim.