Piše: Rasim Belko @rasimbelko
Naša stranka, koja se godinama predstavljala kao bastion socijal-liberalnih vrijednosti, danas je suočena s najtežim moralnim porazom – hapšenje ministra Bojana Bošnjaka i nekoliko afera u kojima su protagonisti kadrovi Naše stranke, uz političko lelemudanje između srpsko-hrvatskih interesa.
Za stranku koja se etablirala na narativu moralne superiornosti, ovo je udarac koji raskrinkava, reklo bi se i razara decenijama pažljivo građeni politički marketing “prsti uvijek izvan meda”.
Od petka, 15. novembra 2024. godine, Naša stranka više neće niti može igrati ulogu uglađenog evropskog pokreta iz čijeg portfelja iskaču uvijek ušminkani paradenti koji superiorno znaju pričati kako može, ali se ne ustručavaju to i pokazati.
U prevodu, znaju, ali je pogrešno ili nezakonito. Osim Bošnjaka, Naša stranci fakturisat će se mnogo veća zasluga za katastrofu u Kantonu Sarajevo nego li njenim partnerima u projektu Trojka. Jer, ta stranka ima premijera i nekoliko ključnih pozicija u vladi unazad šest godina.
Našizam između ideala i stvarnosti
Zapravo, možda je projekat Trojka, čiji je politički diferencijal Naša stranka, morao da se desi kako bi se neophodno najbrutalnije razbile iluzije da je Bosna Švicarska, u kojoj ublehe obojene kroz neotehnologije i političke produkte prodaju maglu i vladaju ušminkani u vječnost opozicionizma.
A Naša stranka je godinama igrala ulogu „političke udovice“ – uvijek s prigovorom da je žrtva nesavršenog sistema, dok su s lakoćom ulazili u sve moguće političke igre. Oni su kritikovali sistem, ali nisu oklijevali postati njegov integralni dio kada im je to odgovaralo. Pružali su moralne lekcije svima, od SDA do opozicije u bloku čija su ključna osovina, dok su u tišini uživali privilegije i gradili mreže moći koje danas pucaju pod težinom optužbi za korupciju.
Kada je Naša stranka na političkoj sceni promovirala "čistokrvni" socijal-liberalizam, obećavala je drugačiji pristup, transparentnost, meritokratiju, borbu za marginalizirane i društvo jednakih šansi. Međutim, s vremenom se taj idealizam pretvorio u puku floskulu, a stranka u mehanizam za očuvanje vlastite političke moći. Umjesto borbe za prava obespravljenih, svjedočili smo nevjerovatno lakom prizemljenju Našizma u bosansko-balkanska mutna polja za lov.
Naša stranka nije iznevjerila samo svoje glasače, već i samu ideju da politika može biti sredstvo promjene, a ne tek pogodba za privatne interese. A čini se da su pogodbe i privatni interesi uveliko ruinirali sliku sarajevskih političkih europejaca. Jer, ne puca Našizam u BiH samo zbog hapšenja Bojana Bošnjaka, kojeg se optužuje da je bio dio kriminalne organizacije za uništavanje Bjelašnice i pitke vode u Sarajevu.
Sjetite se priče o Borisu Trapari, sjetite se njihovih istupa u Parlamentu Federacije, pogledajte šta radi predsjednik i državni ministar saobraćaja Edin Forto. Uz sve to, Naša stranka kao politička organizacija doživjela je autokratski sukob unutar same sebe.
Unutrašnji sukobi i politički ambis
Edin Forto, predsjednik u sjeni, Sabina Ćudić, sve izvjesnija predsjednica iz sjene, i Srđan Mandić, kao jedini načelnik iz Naše stranke, u ozbiljnom su sukobu, koji se rasplamsao nakon što je Forto raspustio jedini općinski odbor NS koji je izborio načelnika. A sva unutrašnja previranja uzrokovana su alavošću i interesima, što posve jasno iscrtava realni format slike prema kojem Naša stranka ne može sačuvati ni privid dugo građenog imidža europejske uglađenosti.
Zapravo, usudit ću se reći da Naša stranka po svom biću jedino je mogla opstajati kao opozicijski megafon koji govori, ali ne zna kako nešto raditi ili popravljati. Eksperiment međunarodne zajednice, u kojem su oni kao osovina projekta Trojka trebali da upravljaju sistemom, odvela je Našiste na ivicu ambisa s koje nema povratka. Jer, kada su u vlasti, nema više priče o lošoj politici SDA, o nacionalistima, o tamo nekim korumpiranim ministrima i premijerima. Ili ima, ali pada u sjenu kada inspektori SIPA-e zakucaju na vrata njihovih kadrova.
Sada su oni vlast i jasno nam demonstriraju da su jedino dobri u prodaji magle, a da ih je od korumpiranosti, političkih i drugih afera dijelila jedino činjenica da nisu bili vlast.
Bez sumnje, vrhunski spineri će pokušati relativizirati ovaj skandal, prebacujući odgovornost na pojedinca, sistem ili političke protivnike. No, ovaj trenutak zahtijeva temeljnu introspekciju.
Vrijeme je i da građani Bosne i Hercegovine, ponajprije Sarajeva, prestanu biti nekritični kupci magle u teglama i da zahtijevaju odgovornost od onih koji su im obećavali meritokratski, evropski, socijal-liberalni pristup, a isporučili unutrašnju srpsko-hrvatsku hegemoniju, korupciju i nepotizam.
Sve manje je prostora za naivnost – naše društvo ne treba političke udovice (sveznalice) koje vječno igraju žrtvu nesavršenog sistema u kojem savršeno love. A takva je bila Naša stranka. Bila je, do nas je hoće li opet biti?
A i Schmidtovo je prošlo…