Danas je Dan državnosti, a ne 'dan republike': Samo ono što je držala Armija RBiH je svih zajedno!

Piše: Avdo Adić/Istraga.ba

Trojka je, konačno, proradila. Naročito Gegićeva i Lazićeva. Susjedima nije pomogao ni Amerikanac Smith. Pa, sad Dan državnosti slavimo opijeni pobjedom nad Hrvatskom. Onom iz Skenderije. A opijen čovjek, dakako, nema baš jasnu sliku.

Osamdesetjedna godina je prošla od ZAVNOBiH-a. Učili su nas, poslije oba rata, da Bosna i Hercegovina nije ni srpska, ni hrvatska niti muslimanska (bošnjačka), već i srpska, i hrvatska i muslimanska (bošnjačka). A da li je to tako.

I ova, kao i sve laži, lijepo zvuči. Jer ko želi da gleda, vidjet će da Republika Srpska, onih 49 posto teritorije BiH, nije ni muslimanska (bošnjačka) ni hrvatska, već samo srpska. Ko želi da gleda, ne može da ne vidi da ona četiri federalna kantona (Zapadnohercegovački, Kanton 10, Posavski i Hercegovačko- neretvanski) nisu ni srpska ni muslimanska (bošnjačka) već isključivo hrvatska. I, na kraju, ko želi da gleda, vidjet će da je Bosna i Hercegovina i srpska, i hrvatska i muslimanska (bošnjačka) samo tamo gdje je stražu čuvala Armija Republike BiH i gdje su Bošnjaci “demografska većina”.

Budimo realni, i priznajmo sebi da je ono što je kontrolisala Vojska RS – srpsko, ono što je kontrolirao HV(O) – hrvatsko, a ono što je oslobađala i odbranila Armija RBiH – svih zajedno.

O bošnjačkom nacionalizmu danas se najviše govori u Sarajevu. I to u “krugu sarajevske Trojke” i američke ambasade sa Michaelom Murphyjem na čelu.

A kakvi su Bošnjaci nacionalisti pokazalo se i na općim i na općinskim izborima. U Centru je Srbin dvaput pobijedio na izborima na načelnika. Prvi put je pobijedio generala Armije RBiH. I nije to sporno. Tako je odlučila većina građana i to je ona Bosna i Hercegovina za koju se zalažem(o). Ko osvoji najviše glasova taj je pobjednik. Osim toga, Srđan Mandić je bio pripadnik Armije RBiH i nije 1992. godine otišao “sa svojima”.

Za razliku od Zijada Žigića koji je, recimo, otišao “od svojih”. Pa, opet, Zijad Žigić, kao diverzant od posebnog značaja Ratka Mladića nije mogao biti ni predsjednik mjesnog boračkog udruženja u Bijeljini, iako su njegove zasluge za “ciljeve Republike Srpske” nemjerljive. Jer on je, bez obzira na sva odlikovanja koja je dobio, ipak samo Zijad.

Da ne bude zabune, ne poredim Žigića i Mandića. Poredim svijest birača u Republici Srpskoj i birača u Sarajevu.

Uzmite sada klub DF-a u Parlamentu BiH. Milan Dunović je Srbin, Vlatko Glavaš je Hrvat, a Zlatan Begić – Ostali. Pa, opet, u botovskim krugovima sarajevske Trojke, ali i među zvaničnicima trojkaških stranaka, kao i među diplomatskim korom koji još uvijek vjeruje u riječi Michaela Murphya i Christiana Schmidta, DF je “radikalna bošnjačka stranka”.

HDZ Dragana Čovića je, zato, prihvatljiv. To što je predsjednik te stranke, o Draganu Čoviću pišem, na prinudni rad primao bošnjačke logoraše prihvatljivo je sarajevskim trojkaškim čistuncima za koje je, recimo, Fikret Prevljak “zločinac i kriminalac”, a lider HDZ-a baš i ne. To što je Čović u ratu podržavao slogan “Arbeit Macht Frei” ne smeta ni diplomatskom koru niti njihovom medijskom horu.

Čović je, kao takav, svima njima prihvatljiviji od Bakira Izetbegovića ili, recimo, Željka Komšića. Jer, znate, Damir Nikšić kaže da su glasači DF-a i SDA “bošnjevici”, a da građanska država u BiH ne može biti jer nema “dovoljno Ostalih”. Plus, ni Trojka, ni HDZ-e, ali i veći dio PIC-a ne želi “demokratiju” pretvoriti u “demografiju”. Demokratija u BiH se, priznat će u njihovo ime mađarski ministar vanjskih poslova Peter Szijjártó, mora zasnivati na kršćanskim vrijednostima. I problem BiH je, priznat će u ime Zagreba američki profesor Ed Joseph, “bošnjački demografski oportunizam”.

Svuda u svijetu kojem težimo, demokratija je vladavina većine. Imaš 50 posto, nađeš još jedan glas i to je to. Samo u BiH kada 50 posto i nađeš još sedamnaest posto i ne možeš ništa. Jer će ti, u skladu sa zapadnim vrijednostima, Christian Schmidt suspendovati pravo glasa u danu kada se odlučuje i imenovanju Vlade. I to samo u dijelu BiH gdje “demokratija ne može biti demografija”.

Danas je Dan državnosti BiH. I Bosna i Hercegovina je sinoć pobijedila Hrvatsku. Presudnu ulogu odigrao je Aleksandar Lazić iz Milića. Nikome u Skenderiji nije smetalo njegovo ime i njegovo porijeklo. I sve dok se bori i znoji za Bosnu i Hercegovinu on će biti heroj.

Ali ne može me niko ubijediti da se Dragan Čović znoji za Bosnu i Hercegovinu. Pa, opet, zahvaljujući liderima Trojke i moći Michaela Murphyja i Christiana Schmidta on vlada i Hrvatima i Bošnjacima.

Sjeća li se neko priče da će Dragan Čović “uskoro na američku crnu listu”? Ja se sjećam. Ali se ne sjećam da je lider HDZ-a sankcionisan. Sada se čini da će zbog propasti “južne interkonekcije” prije pod sankcije Nermin Nikšić, nego Dragam Čović. Zašto? Pa, zna se.

Danas je Dan državnosti BiH. Nije Dan Republike. Nije AVNOJ. ZAVNOBIH je. Ali to ne smeta američkom ambasadoru Michaelu Murphyju da obilježi i AVNOJ, čije tekovine žele prebaciti u BiH. Pa da Bosna i Hercegovina bude državna zajednica pod starateljstvom Srbije i Hrvatske.

Danas je Dan državnosti države u kojoj pravilo jedan čovjek jedan glas vrijedi samo tamo gdje Bošnjaci nisu većina. Bošnjački potpredsjednik u Republici Srpskoj ima samo pravo oglašavanja. Pravo glasa – nema. U Federaciji BiH bošnjački potpredsjednik nema pravo ni glasa niti oglašavanja. Za razliku od srpskog potpredsjednika Federacije.

Danas je Dan državnosti države čiji ministar vanjskih poslova ne smije reći da su susjedi izvršili agresiju na državu koju predstavlja. Danas je Dan državnosti države u kojoj Dragan Čović reda i bijele i crne figure. Danas je Dan državnosti države u kojoj nacionalističkim proglašavaju narod koji je preživio duplu agresiju, dva UZP-a i jedan genocid.

Danas je Dan državnosti države u kojoj se visoki predstavnik Christian Schmidt o svojim odlukama konsultuje u Beogradu i Zagrebu. Danas je Dan državnosti države u kojoj navodni liberali zagovaraju etničke podjele. Danas je Dan Državnosti Bosne i Hercegovine. I, kakva je-da je, diskriminiranoj većini je jedina. Za nju se ginulo u dva rata. I ako je nacionalizam voljeti svoju državu, onda sam nacionalista!