Najezda migranata

Piše: Esad Duraković

O najezdi migranata u ranjivu BiH iz cijeloga svijeta pisao sam u više navrata. Nikada pri tome, pa ni sada, nisam zanemarivao humanitarni aspekt krize već sam se zalagao za zakonitu, za legitimnu i odlučnu zaštitu bh prostora u svakom smislu – teritorijalnom, socijalnom, političkom i dr., jer dobro znam da ovolika najezda migranata iz Azije i Afrike u zemlju koja i sama tetura, kojoj ne dopuštaju da se osovi na noge – dobro znam, dakle, da takva najezda u ovakvim okolnostima predstavlja krajnje ozbiljnu prijetnju sigurnosti građana i stabilnosti države ma kakva ona bila. Osujećuje se njena budućnost. Dakle, riječ je o jednome širokom kontekstu: u BiH djeluju “domaće“ političke snage koje hoće njenu disoluciju; masovno se prodaje grunt strancima, Bosansku Krajinu uveliko već okupiraju migranti, ali i neka druga mjesta u Federaciji; tzv. bošnjački politički faktor ponaša se nezrelo, nedoraslo i nevizionarski; opozicija je u tolikoj mjeri politički kukavna da se na nju ne može računati jer nije u stanju kapitalizirati greške ili pasivnost pozicije i td.

Dakle, u tome širokom negativnom kontekstu koji izmiče pogledu ovdašnjih političara migranti su, objektivno, posebna prijetnja skoroj budućnosti, pa i sadašnjosti BiH koja nema pravne, privredne ni političke kapacitete da amortizira takvu najezdu mladih ljudi iz svijeta, dok istovremeno najbolji, najproduktivniji dio autohtonog stanovništva odlazi iz BiH u onu istu Evropu koja je hermetički zatvorila granice pred migrantima iz Azije i Afrike: Evropi je potrebna balkanska radna snaga a ovaj dio Balkana mogu naseliti migranti neprihvatljivi Evropi.

Kada se kritizira ovakav razvoj događaja, prigovara se onima koji ga kritiziraju za navodno odsustvo humanosti. To je drska zamjena teza: ukazujući na tu migrantsku prijetnju, izražava se, zapravo, zabrinutost za humanost prema vlastitom stanovništvu i briga o zemlji koja je opustošena višestrukom agresijom, u kojoj se još snažno osjećaju posljedice genocida, u kojoj još uvijek ima unutarnjih izbjeglica/raseljenih lica, u kojoj ni danas nije realiziran daytonski aneks o povratku izbjeglica... Za kakvu se to, onda, humanost prigovara Bosancima koji kritički govore o velikom prilivu migranata kao o ugrožavanju sigurnosti i prosperiteta BiH?! Nije li ta zamjena teza dio „Projekta migranti u BiH“?!

Svi oni u BiH koji na bilo koji način ohrabruju dolazak migranata, ili koji su pasivni u tom pogledu a njihova pozicija ih obavezuje na akciju, zapravo su, u danome kontekstu, saučesnici u tome procesu koji je protiv temeljnih interesa BiH.

Neke evropske institucije nameću nam kompleks o navodnoj nehumanosti prema migrantima iako nigdje nismo bili nasilni prema njima, naprotiv. To je licemjerna politika na koju ne može pristati zdrav razum i politički osviješten subjekt. Te institucije, odnosno evropske zemlje, zatvorile su granice pred migrantima gomilajući ih u BiH. Pri tome – što je etički i politički zaista šokantno – šalju predstavnike EU u BiH da nam drže lekcije o humanosti i – zaboga! – određuju nam kuda i kako ćemo po svojoj ojađenoj zemlji razmještati one migrante pred kojima su oni tako nehumano zalupili vrata, pošto su njihove matične zemlje, migrantske, već osiromašili ratovima ili raznim vrstama sankcija koje su ideo- politički motivirane.

Tim „misionarima“ u BiH naprosto treba otkazati gostoprimstvo.

EU ovih decenija, naročito posljednjih godina, uporno dokazuje svoju političku dekadentnost: podrška uništenju prosperitetne Libije, većeg dijela Bliskog istoka, kontraproduktivnom i antisuverenističkom politikom prema Ukrajini i sada Bjelorusiji, itd.

No, problem je u velikoj mjeri i do nas. Naime, neshvatljivo je da bh politika, naročito tzv. bošnjački politički faktor, ne vidi svih ovih godina pa ni danas, kakvu prijetnju predstavlja – u navedenom kontekstu – najezda migranata. Neshvatljiva je, gotovo je suicidna ta pasivnost državnih organa i institucija. Zatvaranje državnih granica je apsolutni prioritet, ali i snažna, optimalno artikulirana diplomatska akcija prema institucijama u Briselu (koji kreira licemjernu politiku prema migrantskoj krizi u BiH) i prema zemljama iz kojih migranti uglavnom stižu. Nevidljiva je, nečujna je diplomatska akcija na državnom ili federalnom nivou
– akcija koja bi bila konstantna, konzistentna i rezolutna.

Ostane li sve kako ostaje svih ovih godina tokom kojih nas „opkoljavaju“ migranti, imat ćemo pretežak problem od koga odgovorni sada tako neodgovorno okreću glavu. Ti mladi ljudi, migranti, puni snage i snova o boljem životu, vremenom će u BiH – kada ih ophrva beznađe u pogledu dosezanja Evrope – postati i nasilni.

Nije daleko vrijeme kada ćemo se u strahu zatvarati u sumrak u vlastite kuće.

I bit ćemo sretni ako osvanemo neokrznuti.