HAŠKA LISTA Dok Tadić izjednačava dželata i žrtvu, zločini Milovana Stankovića su nepresuđeni

Piše: Rasim BELKO

Novinska agencija Patria nastavlja priču o osobama za koje je Tribunal u Hagu ustvrdio sumnju da su počinili ratne zločine i genocid, te ih smjestio na “A” listu, koju je potom uputio pravosuđu Bosne i Hercegovine. 

Ta “A” lista od dolaska Gordane Tadić za glavnu državnu tužiteljicu ostala je u zapećku, a osumnjičeni za najteža djela protiv međunarodnog prava, uključujući i genocid i dalje se slobodno šetaju. 

Nakon Ilije Nakića, ovaj put pisat ćemo o Milovanu Stankoviću, kojeg su haški tužitelji klasifikovali na “A” listu, zbog teških kršenja međunarodnog humanitarnog prava, uključujući i genocid. 

U mjestu Grapska kod Doboja s početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu desio se jedan od prvih ratnih zločina nad Bošnjacima, koji prema kvalifikacijama ima element genocida. 

Kako su svjedoci ovog zločina govorili u medijima, u mjestu Grapska ubijeno je 25 bošnjačkih civila. 

Tog maja 1992. Godine, srpske snage napale su Grapsku a napad je predvodio major Milovan Stanković. 

Pobijeni civili su zapravo bili iznemogli starci, invalidi, ali i učitelj Ibrahim, njegova žena i sin od 15-ak godina. 

Zločini u mjestu Grapska navođeni su u tri optužnice - Nikoli Jorgiću, Predragu Kujundžiću i Biljani Plavšić. 

Očito je da samo Tužilaštvo BiH pod vodstvom Gordane Tadić ne vidi razmjere zločina u i oko Doboja, pa joj stoga slučaj Milovan Stanković ne predstavlja prioritet. 

A morao bi. Jer, kako su svojevremeno svjedoci Grapske govorili za Radio Slobodna Evropa, u Doboju nema pomirenja dok se svi odgovorni za najteže zločine ne procesuiraju. Pitam se je li Gordani Tadić  uopće bitno pomirenje naroda i građana u Bosni i Hercegovini. 

No, Grapska nije jedino nedjelo za koje se Stanković tereti. Nikada nije razjašnjena njegova uloga kao komandanta Doboja u ubijanju 13 Bošnjaka na Željeznom mostu. 

Vjerovatno na svijetu ne postoji zemlja u kojoj je pravda usporenija. Istina je ovdje zamagljena, a zločini ne kažnjeni. 

Jer, kako objasniti da je prije deset godina, tadašnja glasnogovornica Tužilaštva BiH Selma Hećimović kazala da je predmet takozvane dobojske grupe u radu i da je okončano prikupljanje dokumentacije. 

Dakle, Tribunal u Hagu je marta 1999. godine Milovana Stankovića smjestio na “A” listu osumnjičenika za čija djela postoje dokazi. Nakon 12 godina od tada Tužilaštvo BiH je kompletiralo dokumentaciju i predmet je bio u radu. 

Zašto onda nema ni suđenja, a kamo li presude Milovanu Stankoviću i ostalim iz “dobojske grupe”. 

Za one koji odgovor ne znaju, ključna riječ je glavna tužiteljica Gordana Tadić. Ljudstvo i resurse upregla je u dokazivanje nedokazivog. Jer, Tadić u službi hrvatske i srpske politike uporno pokušava izjednačiti one osuđene za UZP, one osuđene za genocid, sa onima nad kojima je počinjen i UZP i genocid. 

Nema tog prava i Suda koji će joj to dopustiti, a to je jasno vidljivo nakon oslobađajuće prvostepene presude  u slučaju Edhem Godinjak i drugi. Jer, kako to napisa Sejo Omeragić, UZP ne može biti na nivou mjesne zajednice. 

Milovan Stanković nakon svega je slobodan čovjek, skriven u Srbiji, s dobrom penzijom koju je zaslužio koljući i protjerujući Bošnjake i ostalo nesrpsko stanovništvo Doboja. 

Jer, dok je Gordane Tadić na čelu Tužilaštva BiH, UZP-ovci i počinioci genocida bit će bezbrižni. 

Njoj je politika izjednačavanja odavno ispred pravde i pomirenja.