Članak

SAVEZNIŠTVA NA ISPITU

Irak i UAE se prilagođavaju posljedicama američko-izraelskog rata protiv Irana

Američko-izraelski napad na Iran potresa Bliski istok i svijet. Ali, dok ostatak svijeta uglavnom računa s cijenama nafte i prirodnog gasa, na Bliskom istoku se računa i s najmanjim detaljima.

Piše: Armin Sijamić

Američko-izraelski napad na Iran potresa Bliski istok i svijet. Ali, dok ostatak svijeta uglavnom računa s cijenama nafte i prirodnog gasa, na Bliskom istoku se računa i s najmanjim detaljima.

Čini se da su još jednom bili upravu oni koji kažu da je u ratu najlakša odluka pokrenuti isti, a da je sve poslije toga lavina događaja koji mogu napraviti katastrofu na obje strane. Američko-izraelski rat protiv Irana to do sada dokazuje u svakom svom danu trajanja.

Nakon rata koji je trajao četrdesetak dana i dvosedmičnog primirja zaraćene strane su ostale na istim pozicijama i pred njima je mnogo posla ako nastave ratovati ili pregovarati. Previše je toga u igri i nema jednostavnih rješenja koja neće imati dalekosežne posljedice, odnosno nema rješenja koja neće uzdrmati postojeći poredak na Bliskom istoku i izvan njega.

Velike sile, a što Sjedinjene Američke Države na svjetskom i Izrael i Iran na regionalnom nivou svakako jesu, gotovo uvijek imaju više opcija u bilo kakvim političkim previranjima. Ogromna moć koju imaju dijelom može biti trošena u namjeri da se na kraju izvuče najbolji rezultat za svoju državu.

Zato u narednom periodu od te tri države možemo očekivati razne poteze i niko sa sigurnošću ne zna kako će se stvari razvijati. Uostalom, to su pokazali i američko-iranski pregovori u Pakistanu i gomila oprečnih izjava američkog predsjednika Donalda Trumpa.

Iračke brige i planovi UAE-a

Međutim, tu moć nemaju manje države, posebno ne one koje zavise samo od jedne grane ekonomije ili čiji se temelji sigurnosti mogu narušiti uništavanjem nekoliko desalinizatora vode. Tu moć danas nemaju ni nekada važne i jake države na Bliskom istoku, poput Iraka.

U nekoliko država Bliskog istoka traju procesi koji su direktna posljedica američko-izraelskog rata protiv Irana. To se posebno odnosi na Bahrein i Liban, ali i puno regionalno značajnije države, poput naftom bogatog Iraka i Ujedinjenih Arapskih Emirata koji nastoje da postanu finansijsko, informatičko i turističko sjedište. Takvi procesi su bili očekivani, ako rat potraje.

U slučaju Iraka procesi su krenuli ranije, jer se nakon tamošnjih parlamentarnih izbora otvorilo pitanje hoće li novi premijer biti odan Washingtonu ili Teheranu. U novembru prošle godine šiitske stranke, čiji je saveznik Teheran, došle su u priliku da predlože mandatara za sastav vlade države koja je de facto okupirana, jer ima više stranih vojnih baza na svojoj teritoriji, a novcem od prodaje nafte raspolaže Washington, što je pravo koje je sebi priskrbio nakon što je uništio Irak pod optužbom da ima „oružje za masovno uništenje“ i da „podržava terorizam“.

Šiitske stranke su za mandatara predložile bivšeg premijera Nourija al-Malikija, a Trump zaprijetio da će Iraku ukinuti američku pomoć, faktički tražeći da vlast u Bagdadu ne bude proiranska. Al-Maliki je potom poručio da se neće povući, odbacujući miješanje u unutrašnje poslove Iraka, ali ističući važnost saradnje s Washingtonom.

Iza Malikijeve „brige“ za veze s Washingtonom krije se želja da se zatvore američke vojne baze u Iraku u skladu s ranije postignutim dogovorom, i tako ojača šiitski faktor u regionu, te da ne spriječi Bagdad da prodaje naftu i dođe do svog novca, a devedeset posto ga dolazi od prodaje nafte.

Izbor al-Malikija za premijera bi bila važna pobjeda Irana. Koliko je to Trumpa naljutilo pokazuju i tvrdnje Reutersa da je zbog neuspjeha da spriječi takav razvoj događaja krajem januara otpustio američkog izaslanika za Irak Marka Savayu, koji je na tu poziciju postavljen u oktobru.

UAE s desetak miliona stanovnika, od kojih je oko devedeset posto imigrantskog porijekla, dugo godina „udara“ iznad svoje kategorije. Faktor je u Jemenu, Sudanu, Libiji, ali još važnije saveznik SAD-a i Izraela. Takva politika smeta i Saudijskoj Arabiji, koja želi da bude vodeća arapska sila.

Paralelno s političkim procesima nizali su se poslovni uspjesi za Ujedinjene Arapske Emirate. Davanjem boljih uslova investitorima od gotovo bilo koje druge države, UAE je postao finansijsko, informatičko, saobraćajno i turističko središte Bliskog istoka s ambicijom da raste. U konačnici, UAE je dobio veliku političku i ekonomsku snagu.

Regionalni (dis)balans

To političko-poslovno balansiranje, u slučaju i Iraka i Ujedinjenih Arapskih Emirata, ovih dana je na ispitu pod pritiskom rata Washingtona i Tel Aviva protiv Teherana. U samo nekoliko dana pojavile su se vijesti koje bi mogle promijeniti poziciju i Iraka i UAE-a.

U ponedjeljak, javili su arapski mediji, šiitske stranke su predložile kao kandidata za mandatara Bassema al-Badryja, što se može gledati kao pokušaj da se američka strana smekša i ne može biti odvojeno od onoga što se dešava u odnosima Washingtona i Teherana.

Dan kasnije, britanski The Telegraph piše da su iz UAE-a uputili Trumpu upozorenje, jer im se ne sviđa njegova politika prema Iranu i da zbog toga namjeravaju da se okrenu Kini, navodeći da je sedam dana ranije u posjetu toj državi otišao predsjednik šeik Khaled bin Mohamed bin Zayed Al Nahyan i tamo potpisao 24 trgovinska i investiciona sporazuma.

U ponedjeljak je The Wall Street Journal pisao da je UAE tražio od američke strane zajmove, jer je njegova ekonomija teško pogođena. Iran je, čini se, posebno bio bijesan na UAE. Američko-iranska razmjena vatre istrošila je dobar dio vojne opreme UAE-a. Iran je pogodio razne vojne, energetske i civilne objekte. Zatvaranje Hormuškog moreuza dalje je pogoršalo stanje u UAE-u.

Nešto ranije, Bloomberg je pisao da UAE razmatra preslagivanja svojih ulaganja u Kinu, nekih 350 milijardi američkih dolara, ali i da je spreman izdvojiti još 300 milijardi za slične namjene.

Iako se ovi medijski izvještaji čine kao protivriječni, logika pokazuje drugačije. Iran je u ovom ratu uništio imidž UAE-a kao sigurne lokacije za život i poslovanje, američke vojne baze nisu bile dovoljne da zaštite saveznika, opao je broj letova ka UAE-u i shodno tome broj turista, a Teheran se s Washigtonom „nadmudruje“ hoće li Iranci naplaćivati prolazak kroz Hormuški moreuz.

Međunarodni monetarni fond je smanjio prognozu ekonomskog rasta UAE-a u ovoj godini sa 5 na 3,1 posto, dok se istovremeno pojavljuju špekulacije da se ta država raspituje o mogućnosti da naftu prodaje u kineskim juanima, što bi za Washington bio veliki problem.

Američko-iranski okvir

Slučajevi Iraka i UAE-a govore o važnosti američko-iranskih pregovora. Procesi u ovim državama ukazuju da se orijentišu prema toku tih pregovora, nakon što je za četrdesetak dana rata svaka tačka na Bliskom istoku mogla biti uništena za kratko vrijeme.

Čini se da Amerikanci i Iranci u pregovorima na stolu imaju dobar komad Bliskog istoka. Ako bi se taj trend nastavio i Iran nastavio da bude ravnopravan sagovornik Washingtonu, onda bi to mogla biti važna pobjeda za Teheran, a lista gubitnika bi zavisila od Trumpa. Iračani su, čini se, spremni da dogovor prate, a UAE unaprijed upozorava Trumpa da im se to ne sviđa.

Trumpa u tome sprječava Izrael, čiji premijer Benjamin Netanyahu radi da dogovora s Iranom ne bude. Prije desetak dana izraelski predsjednik Isaac Herzog je to, za njemački list Bild, objasnio riječima da za rat protiv Irana nije važan vremenski okvir, već „krajnji rezultat“. U prenesenom značenju, Herzog želi poraz Irana vojnim ili diplomatskim sredstvima.

Kako će se stvari dalje odvijati niko ne zna, čak ni Trump. U samo par dana on javnosti Iran opiše kao jednu od najjačih država na svijetu i potpuno vojno poraženu, ili kaže da je Hormuški moreuz otvoren i istovremeno zatvoren. U jednoj od objava na društvenim mrežama ga je nazvao „Iranskim moreuzom“, čime možda nesvjesno priznaje javnosti da pregovori o miru imaju i važnu stavku – kontrola dvadesetak posto svjetske nafte i prirodnog gasa.

Ipak, u širem okviru stvari su jasnije. Ako Iran bude imao vojne i ekonomske snage da izdrži američko-izraelski pritisak, onda bi za pregovaračkim stolom mogao dobiti više nego što je imao na dan napada 28. februara. Ta opcija se ne sviđa ni Tel Avivu, ni Washingtonu, ni nekim arapskim državama. Odatle je jasno da će mnogi ohrabrivati Trumpa da nastavi s politikom koja traži poraz Irana, čak i po većoj cijeni nego što je plaćena u ratu koji još uvijek traje za pregovaračkim stolom.

#SAD #ArminSijamić #Izrael #Iran #BliskiIstok #DonaldTrump #UAE #aktuelno #irak #kina #šiiti