Sarajevo se mora riješiti iluzije o svjetskim prijateljima, dok unutrašnji neprijatelji dijele državu!

Piše: Rasim Belko

“Ideja o nekom neizbježnom putu prema harmonizaciji, ujedinjenoj Evropi ili globalnom upravljanju, je mrtva. Povratak nacionalne suverenosti i ideja ukorijenjenih u prirodnom pravu nije posljedica velikog marketinga, novca ili nekakvog tajnog plana iz pozadine. Razlog je to što je globalistički projekat podbacio”.

Ovako u intervju za Večernji list govori James Jay Carafano, predstavnik Heritage Foundation na TradFestu, koji će biti održan u Zagrebu. Iskustvo koje posjeduje Carafano i položaj koji imaju i on i organizacija u postojećem rasporedu snaga u SAD, daju nam za pravo vjerovati da je globalizam kao ideja podbacio i da je priča o tome ako ne završena, onda pri samom kraju.

No, u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, Sarajevo, politike teško čitaju još teže razumiju poruke koje nisu prilagođene njihovoj političkoj mašti. Zato se i danas, kada je posve jasno da je suverenizam preuzeo primat, a to tvrdi i Carafano, sarajevske politike ponašaju po matrici globalizma. Zbog toga se danas u Sarajevu dešava nastavak autodestruktivne politike oslanjanja na međunarodno pravo, globalni poredak i neke internacionalne prijatelje iako se cijeli svijet vraća u neka prethodna stanja u kojem svako vodi račun o svojim interesima.

U Sarajevu nisu u stanju da shvate da je desno-populistička politička struktura odavno preuzela dobar dio Evrope i da će taj trend biti nastavljen dok cijela Evropa ne bude desno od centra. A to u prijevodu znači da aršini i pravila postavljena ranije više neće biti na snazi.

U odnosu spram nas u Bosni i Hercegovini to znači redefinisanje pravila i načina pristupanja Evropskoj uniji, koja će sama sebe mijenjati u skladu s promjenom društveno - političkim tokovima. Mi u BiH imamo i jedan drugi problem, jer američka politika polako, u skladu s promjenama, redefiniše i svoje prioritete i pristupe.

I zato je krajnje vrijeme da se u sarajevskom političkom bazenu redefiniše pristup, ciljevi i pravci djelovanja. Pričanje priča i slikanje sa zapadnim političkim figurama više nije nikakva poruka, jer evidentnim padom globalizma snage će biti preraspoređene na geopolitičkoj karti svijeta.

Davno sam pisao da će 2030. godina biti presudna za Bosnu i Hercegovinu, a ono što čitamo i gledamo danas ozbiljna je priprema terena za to odlučujuće vrijeme. Naš problem je što na unutrašnjem planu ne možemo da definišemo vlastitu viziju, a posljedično ni hodogram ostvarenja iste, te to što vjerujemo da će nam imaginarni bjelosvjetski prijatelji riješiti neke probleme.

Zbog takvog pristupa sarajevske kotline političari iz Rs djeluju kao diplomate susjedne države a ne političari iz dijela cjelovite države Bosne i Hercegovine. Po istom modalitetu je prostor nekadašnje “Herceg-Bosne” pretvoren u područje hrvatske političke dominacije.

I tu dolazimo do famozna 23 posto. A čudio sam se iskreno, naivno i predugo, toj srpsko-hrvatskoj šprdanciji o bošnjačkih 23 posto. Ali, realno sagledano, tih 23 posto danas je prostor s kojeg mi djelujemo u predumišljaju da imamo državu. Formalno ili ti deklarativno je imamo, ali suštinski ne kontrolišemo skoro 80 posto tog prostora. Ne mislim samo na političku kontrolu, nego na definiciju “oni tamo” kada se govori o Rs. Slično će se uskoro desiti i za HZHB.

I kada na sve to dodate da se ovih dana priča o Bošnjacima koji zatvaraju džamije po nalogu hrvatske politike, da opet neki drugi Bošnjaci pregovaraju o trećem, “Herceg-Bosna” entitetu i da imamo Bošnjake koji ignorišu napade na hercegovačke Bošnjake kao da se to dešava u Mogadišu, a ne u Stocu i Mostaru, onda je jasno koliko je Bosna i Hercegovina blizu konačnom rješenju.

Rješenju koje će značiti njenu podjelu!

Jer, dezintegracija dezintegrisane države, s ozbiljno prisutnim narativom koji definiše unutrašnje podjele i virtualne granice, ne može voditi ničemu drugom do li podjeli Bosne i Hercegovine na tri etno-teritorijalna sandžaka.

U tom pravcu nam poruku šalju i bivša šefica diplomatije Hrvatske Vesna Pusić, koju u Sarajevu i dalje vole kao da je Vesna Pisarović ("dolje na koljena"), ali nam iste poruke šalje i Carafano. Na to još možemo dodati i one iz Evrope koji su nam te poruke slali i prije 10 godina.

U takvoj situaciji postavlja se pitanje ko će i kako definisati odbrambene linije od podjele Bosne i Hercegovine. Ko ima legitimitet i interes da definiše front i načine borbe, jer neprijatelj je prešao rijeku, a među nama je mnogo onih koji mu nose peškire da obriše noge.

Da li se prije rješavati narativa naslonjenog na globalizam, unutrašnjih neprijatelja ili kreirati front prema planovima o podjeli na svima nama je da definišemo, jer vremena nema, a prostora još manje!