Groblje vozova u Boliviji podsjeća na prizore iz postapokaliptičnog filma

(Patria) - Na rubu bolivijskog gradića Uyuni, usred suhog i gotovo pustinjskog krajolika, nalazi se neobično mjesto koje izgleda kao prizor iz nekog postapokaliptičnog filma - groblje vozova, poznato kao Cementerio de Trenes.

Razasuti po pustinji stoje zahrđali vagoni i lokomotive, ostaci nekadašnjeg željezničkog procvata Bolivije, piše Punkufer.

Danas ovo mjesto privlači putnike i fotografe iz cijelog svijeta te često predstavlja prvu stanicu prije odlaska na spektakularni Salar de Uyuni - najveću slanu površinu na svijetu koja se prostire na više od 10.000 kvadratnih kilometara.

Krajem 19. stoljeća Uyuni je bio važan prometni čvor za željezničke linije u Južnoj Americi, ponajviše zbog razvoja rudarske industrije. No, njen pad 1940-ih zaustavio je daljnji razvoj, a vozovi, većinom uvezeni iz Velike Britanije, ostali su ležati na periferiji grada.

Umjesto da ih rastave i prodaju kao staro željezo, lokalno stanovništvo ih je jednostavno ostavilo da propadaju, na milost i nemilost vremena.

S vremenom je surova klima učinila svoje. Vjetrovi puni soli s obližnjih solana nagrizli su metal, a danas su ostale tek hrđave, ogoljene konstrukcije koje stvaraju gotovo nestvaran prizor.

Do ovog neobičnog mjesta najlakše je doći u organizovanim turama prema Salar de Uyuni. Posjeta obično traje oko sat vremena, što je dovoljno za istraživanje i fotografisanje, ali i za slušanje zanimljivih priča lokalnih vodiča.

Groblje vozova posebno je atraktivno u ranim jutarnjim satima, kada nježno svjetlo dodatno naglašava teksture zahrđalog metala.

Salar de Uyuni ima dva različita lica, ovisno o dobu godine, a oba su zanimljiva na svoj način. U suhom periodu, od maja do novembra, temperature su niže i tlo se stvrdne, tako da posjetioci mogu doći na područja nedostupna za vrijeme kišnog perioda.

Od juna do avgusta riječ je o visokoj turističkoj sezoni, pa su i izleti malo skuplji. Kišni period, od decembra do aprila, poseban je doživljaj jer posjetiocima omogućava da uživaju u prizoru koji oduzima dah.

Sloj vode koji se tad nakupi pretvara ovu ravnu, bijelu površinu u rajsko ogledalo u kojem se savršeno vidi nebo, pa izgleda kao da se nebo i zemlja upravo na tom mjestu spajaju. To je prizor koji mnogi fotografi, profesionalni ili amaterski, žele uloviti.