Piše: Armin Sijamić
Prošlo je 26 dana od početka napada Sjedinjenih Američkih Država i Izraela na Iran i mnogi se pitaju da li američki predsjednik Donald Trump drži konce ovog rata u svojim rukama.
„Svakako saosjećam s Amerikancima koji su iscrpljeni sa 25 godina stranih zapleta na Bliskom istoku. Razumijem zabrinutost, ali razlika je u tome što smo tada imali glupe predsjednike, a sada imamo predsjednika koji zapravo zna kako ostvariti ciljeve američke nacionalne sigurnosti. Dakle, ovo neće biti neka duga i iscrpljujuća stvar. Ušli smo, obavili smo posao unazađivanja njihovog nuklearnog programa, sada ćemo raditi na trajnom demontiranju tog nuklearnog programa u narednim godinama, i to je ono što je predsjednik naumio da uradi.“
Ovako je u junu prošle godine u intervjuu za NBC američki potpredsjednik JD Vance objasnio zašto je Trump iznenada napao Iran i tvrdio da su Sjedinjene Države i svijet u sigurnim rukama, jer u Bijeloj kući, prema njegovim riječima, više ne sjede glupani.
JD Vance, koji je od početka rata s kraja februara neobično tih, jedan je od favorita za Trumpovog nasljednika u predsjedničkoj utrci u ime republikanaca, tako je objasnio rat koji je trajao dvanaest dana i u kojem su navodno uništeni iranski nuklearni kapaciteti.
Uništeno treba opet uništiti i opet pobijediti
Ali odluka Sjedinjenih Država i Izraela da još jednom napadnu Iran, i ovaj put dok su pregovori trajali i u iznenadnom napadu ubijene političke, vjerske i vojne vođe, opet je na scenu vratila stari argument – Iran ne smije imati nuklearno naoružanje i zbog toga ih moramo napasti.
Tako je Trump došao u situaciju da javnost sumnja je li govorio istinu u junu prošle godine. Iran naprosto nije mogao razviti nuklearni program za osam mjeseci, koliko je vremena prošlo između dva napada. Dakle, tadašnje ili sadašnje Trumpove tvrdnje nisu tačne.
Komentarišući Vanceovu pomenutu izjavu bivši američki ambasador u Rusiji Michael McFaul rekao je: „Ovo je jedan od najglupljih argumenata koje sam čuo od bilo kojeg visokog američkog zvaničnika.“ Novinar Michael Tracey je ocijenio da „kako se rat zahuktava, propaganda postaje sve gluplja“, prenio je tada britanski Independent.
McFaulovo i Traceyevo zapažanje tada može se primijeniti i na novu rundu napada na Iran, jer je Trump u kratkom vremenu zastupao sve moguće pozicije. U prvim danima rata govorio je da je Iran uništen, potom tražio pomoć saveznika i naknadno rekao da mu ne trebaju jer je američka vojska obavila posao, zatim prijetio novim napadima, govorio o pregovorima s Teheranom, da bi na koncu odlučio da eskalira rat i ka regiji uputio dodatne ratne avione i brodove, te nekoliko hiljada marinaca koji bi po svemu sudeći trebali učestvovati u borbama na kopnu.
Međutim, postoji i mogućnost da Trump zna šta radi i da je sve ovo dio predstave koja vodi u proširenje rata protiv Irana i njegovih saveznika širom Bliskog istoka, dok istovremeno pokušava spriječiti posljedice takvih odluka.
Neki su, uključujući iranske zvaničnike, primijetili da Trumpove izjave o kraju rata i pregovorima dolaze uglavnom pred otvaranje trgovanja na američkim berzama, s ciljem da se ulagači umire i da se cijena barela nafte drži ispod stotinu američkih dolara. U prilog tome navode da je Trump ukinuo sankcije na dio ruske i iranske nafte, što znači da daje novac onima koje želi slomiti, dok glasačima pokušava da isporuči ono što im je obećao.
Srušiti režim ili zadovoljiti zahtjeve Teherana
Ova Trumpova kalkulacija zato nije bez osnova, jer mu je propao prvobitni plan da brzo sruši vlast u Teheranu po uzoru na ono što je uradio u Venecueli. Sada Trump bira između totalnog rata, koji bi po svemu sudeći uvukao još država i pokreta na Bliskom istoku, ili okončanja rata na način da se ispuni dio zahtjeva Irana. Drugim riječima, Trump vodi i psihološki i propagandni rat u namjeri da dobije na vremenu, a Iran mu nije jedina meta.
Naime, Teheran je poručio da ne prihvata primirje kao prošli put, jer je već bio izigran i napadnut. Teheran za kraj rata ima nekoliko uslova. Traži garancije da se američki napad neće ponoviti, nadoknadu štete prouzrokovanu ratom (spominje se cifra od stotinu milijardi dolara, što otprilike odgovara iznosu zamrznutih iranskih sredstava u raznim bankama usljed sankcija), mir u Libanu koji bi zadovoljio interese tamošnjih šiita i zatvaranje američkih baza širom Bliskog istoka. To podrazumijeva da se Iran neće odreći svog raketnog programa i saveznika, ali da je spreman da se pitanje iranskog nuklearnog programa riješi.
Ako bi Trump prihvatio ove zahtjeve to bi bio njegov vojni i politički poraz. Ako bi Iran prihvatio mnogo manje od ovoga što traži to bi bio njegov poraz. Ako SAD i Iran pronađu dogovor na bazi zahtjeva obje strane to bi bio izraelski poraz i premijer Benjamin Netanyahu to možda ne bi prihvatio, a što Trumpa stavlja u loš položaj kod proizraelskog lobija u Washingtonu.
Trumpa bi čak i pregovori s Iranom u političkom smislu stavili u nepovoljan položaj. Naime, on je tvrdio da je ubio čitavo iransko rukovodstvo, uništio iransku vojsku i mornaricu, paralizovao iransku industriju i uništio sposobnost te države da se brani. Ako je to tako, s kim i zašto bi Trump pregovarao? Ne bi li bilo logičnije da izdiktira uslove predaje koju je već ranije od Teherana tražio?
Zato je za Trumpa trenutno, na kraći rok, rat najisplativija opcija, ako cijenu nafte i prirodnog gasa drži niskom, arapski saveznici opstaju i američka vojska ne trpi teške gubitke. Takav razvoj situacije dao bi mu vremena za izlaz iz rata koji se, očigledno, ne odvija onako kako je zamislio.
Međutim, na srednji rok stvari izgledaju drugačije. Sposobnost Irana da napada i da se brani veliki je udar na američke interese i reputaciju. Iran napada brojne američke vojne baze i neke od njih se prazne, natjerao je Washington da ukine sankcije na naftu Moskvi i Teheranu, Izraelu nanio teške udarce, posvađao Trumpa i saveznike koji odbijaju da se uključe u rat, pretvorio Teheran u najvažnijeg aktera u regiji koji može da blokira Hormuški zaljev i napada mete u desetak država.
Dakle, ako Iran nastavi s ovakvom politikom i održi sadašnji nivo vojnih sposobnosti, Trump bira između dogovora koji bi išao na ruku Teheranu, ili nastavka rata koji bi doveo do uključivanja novih aktera i veće upotrebe američke vojske i resursa. Trumpovim prethodnicima u Bijeloj kući, od kojih su neki u velikom dijelu svijeta viđeni kao nada da je bolji i pravedniji svijet moguć i koje je JD Vance nazvao glupanima, ovakvo nešto se nije desilo.