Presuda koja se ne izvršava nije presuda izvršiocu krivičnog djela, nego državi u čije ime je donesena

Za NAP piše: Sifet Kukuruz, pravni ekspert

Nakon što je Sud BiH izrekao presudu Miloradu Dodiku kojom mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od godinu dana i mjera sigurnosti zabrane vršenja dužnosti predsjednika Republike srpske u trajanju od šest godina te nakon što je Sud BiH javno pojasnio da pravne posljedice presude nastupaju po automatizmu, odnosno po sili zakona i da nakon pravosnažnosti presude osuđenik Milorad Dodik ne može vršiti funkciju predsjednika SNSD-a, građani su pomislili kako je u BiH konačno osigurana vladavina prava i uspostavljena pravna država.

Međutim vrlo brzo uslijedilo je bolno otrježnjenje.

Nakon donošenja presude, ili preciznije kazano, nakon što je ona postala pravosnažna i izvršna, nastupili su pravi problemi. Faza izvršenja presude pokazala je da je vladavina prava još uvijek nedostižan ideal u BiH. Ne može biti nikakve dileme da su sudske presude jedan od indikatora vladavine prava, ali istinski test za vladavinu prava jeste izvršenje presuda. Presude koje se ne izvršavaju nisu samo bezvrijedne, one su kao takve čak i štetne.

Samo po sebi nameće se pitanje, kako je moguće da postoji pravosnažna i izvršna presuda, a da se ista ne izvršava, odnosno da se ista parcijalno izvršava? Kao što je poznato, Milorad Dodik je priznao presudu Suda BiH tako što je izrečenu zatvorsku kaznu otkupio novčanim iznosom od 36.500 KM. Uplata ovog novčanog iznosa potvrđuje da je dio presude izvršen, a dio nije, a pitanje je hoće li uopšte i biti.

U kontekstu navedenog, postavlja se pitanje, da li je pravno presudu moguće parcijalno izvršavati i da li parcijalno izvršenje presude ustvari predstavlja njenu negaciju? Da li trenutna situacija znači da je presuda samo ono što prihvati i sa čime se saglasi izvršilac krivičnog djela ili je presuda ono što je presudio Sud BiH. S obzirom da je Sud BiH javno pojasnio da se pravosnažna i izvršna presuda odnosi i na nemogućnost da Milorad Dodik vrši funkciju predsjednika SNSD-a, postavlja se pitanje gdje je problem, ili preciznije kazano, ko je problem i zbog koga ili čega se pravosnažna i izvršna presuda Suda BiH ne izvršava? Ko i po kojem osnovu ima pravo da, suprotno zakonu, dogovara ili da pristaje na neizvršenje presude?

Bez obzira na brojne spinove, nemušta opravdanja i pokušaje da se problem relativizira, ostaje činjenica koja se ničim ne može zamagliti ili prikriti, a to je da pravosnažna i izvršna presuda postoji, da ju je donio Sud BiH u ime države Bosne i Hercegovine i da ta presuda sve do danas nije izvršena. To je realnost, a sve ostalo su izgovori. A neizvršenje presude nije i ne smije p/ostati političko pitanje, to je izvršenje krivičnog djela. Krivični zakon BiH je po tom pitanju jasan: onaj koje ne izvrši pravosnažnu sudsku odluku koju je bio dužan da izvrši, krivično odgovara. Zato je potpuno logično i zakonito da se zbog neizvršenja pravosnažne i izvršne sudske presude Tužilaštvu BiH podnese krivična prijava. Pod takvim okolnostima, kada je potpuno jasno da je izvršeno krivično djelo neizvršavanjem pravosnažne i izvršne sudske presude, prijava nije pritisak, nije napad i nije politizacija, to je pravilna primjena zakona.

A Tužilaštvo BiH je državni organ koji štiti i provodi odluke države BiH i ima nadležnost, što znači odgovornost, da provodi istrage, progoni i privodi pravdi izvršioce krivičnih djela za koja je nadležan da sudi Sud Bosne i Hercegovine. U konkretnom slučaju upravo je Sud BiH pravosnažno presudio da je počinjeno krivično djelo. S tim u vezi i neizvršenjem pravosnažne i izvršne presude za krivično djelo vrši se novo krivično djelo. Tužilaštvo BiH o tome ima saznanja, ali i raspolaže mehanizmima za procesuiranje počinilaca krivičnog djela. Pitanje je samo zašto Tužilaštvo nema volju da vrši poslove iz svoje nadležnosti? Ako Tužilaštvo BiH nema volju da radi svoj posao, onda postoje institucije i subjekti koji imaju obavezu od Tužilaštva to zatražiti, a u slučaju ignorantskog odnosa staviti na teret samom Tužilaštvu počinjenje krivičnog djela, jer Krivični zakon BiH propisuje da osim neizvršenja sudske presude krivično djelo čini i onaj ko sprječava ili na drugi način onemogućava njeno izvršenje.

Prijava je poštivanje zakona u državi koja tvrdi da je pravna, a nepodnošenje prijave ili nekorištenje mehanizama kojima se može osigurati izvršenje presude je također kršenje zakona. Tužilaštvo BiH nema pravo da se ponaša kao da problem ne postoji, ono je dužno prijavu uzeti u rad, provjeriti njenu osnovanost i o tome obavijestiti podnosioca prijave. Sve drugo značilo bi, ne samo saučesništvo u institucionalnoj blokadi, nego i saučesništvo u izvršenju krivičnog djela.

Upravo bi zvaničan stav Tužilaštva dao jasan odgovor na ključno pitanje ili dilemu koja se mjesecima u javnosti vještački nameće, da li je presuda Suda BiH nejasna ili se ona svjesno ne izvršava zbog političkog konteksta i odluke OHR-a o obustavi finansiranja SNSD-a? Treće opcije nema.

Ne manje važna činjenica na koju treba ukazati jeste da je Sud BiH odgovoran za izvršenje pravosnažne i izvršne presude koju je donio. Sud se ne može zaustaviti na donošenju presude. Kao što presuda obavezuje onoga na koga se odnosi, ona obavezuje i Sud koji ju je donio. Ako se presuda dobrovoljno ne izvršava, Sud BiH je, po zakonu, dužan da preduzme mjere radi njenog prisilnog izvršenja. Ako Sud neće osigurati izvršenje presude, onda je ne treba ni da donosi, jer bez izvršenja, presuda nije samo „mrtvo slovo na papiru“, ona je istovremeno otvoren napad na vladavinu prava. Takvo „mrtvo slovo na papiru“ može u smrt odvesti državu BiH.

Sutkinja Suda BiH Sena Uzunović je u svom dopisu upućenom CIK-u BiH javno ukazala da je presuda koju je donijela jasna, čime je sama potvrdila da nije problem u presudi. Zato, ako problem nije u presudi, mora se postaviti pitanje u čemu ili u kome je onda problem? Međutim, osim pojašnjenja pravnih posljedica presude, postupajuća sutkinja Sena Uzunović bi trebala pojasniti zašto je presudu dostavila CIK-u BiH, a ne i registracijskom sudu u Banjoj Luci koji jedini može izvršiti brisanje Milorada Dodika iz registra političkih organizacija kao lica ovlaštenog za zastupanje SNSD-a. Također, Sena Uzunović duguje odgovor i na pitanje da li je od nadležnog registracijskog suda zvanično zatražila informaciju da li su provedene pravne posljedice presude i ukoliko nisu zbog kojih razloga to nije učinjeno.

Ako presuda postoji i ako je jasna, a niko je ne izvršava, onda problem nije u pravu nego u ustavnoj lojalnosti i hrabrosti institucija BiH da izvrše vlastite odluke. Ako se institucionalna šutnja nastavi i ako se ne koriste svi zakonski mehanizmi koji stoje na raspolaganju, onda je jasno da institucije sistema kreću putem Milorada Dodika, a ne vladavine prava. U tom slučaju, ne radi se više uopšte o jednoj presudi, radi se o tome da li u Bosni i Hercegovini zakon važi za sve ili samo za one koji nemaju političku zaštitu. U konkretnom slučaju, suštinsko pitanje je utvrditi o kakvoj i čijoj zaštiti se radi, da li je u pitanju zaštita samo domaćih ili se radi i o međunarodnim institucijama formalno oličenim u OHR-u? Da li presuđenog Milorada Dodika, osim domaćih institucija, štiti i Christian Schmidt koji je donio odluku o obustavi finansiranja SNSD-a i Ujedinjene srpske. Na ovo pitanje odgovor bi, ako nađe slobodnog vremena od skoro svakodnevnih sastanaka u Hrvatskoj sa zagovornicima trećeg entiteta, trebao i morao dati sam Schmidt. Samo ga institucije sistema BiH moraju o tome javno, jasno i glasno pitati: Da li on svojom odlukom štiti Milorada Dodika i poništava vladavinu prava u BiH ili, pak, samo fingira sukob sa Dodikom dok istovremeno sa njim, iza paravana, sklapa neki novi aranžman?

S obzirom da postoji pravosnažna i izvršna presuda Suda BiH koja nije osporena, nije ukinuta i nije suspendirana, mora se insistirati na odgovoru zašto nadležne institucije ne osiguraju njeno izvršenje? Neizvršenje presude nije tehnički problem, nije proceduralna greška i nije pravna dilema. Riječ je o otvorenom kršenju zakona. Samo je pitanje ko sve u tome sudjeluje: onaj ko odbija izvršiti presudu, a dužan je da preduzme radnje radi njenog izvršenja, Sud BiH koji odbija pokrenuti mehanizme njenog prisilnog izvršenja iako mu je to zakonska obaveza i koji nije dostavio presudu registracijskom sudu u Banjoj Luci, Tužilaštvo BiH koje ne želi pokrenuti postupak utvrđivanja izvršenja novog krivičnog djela koje se ogleda u neizvršenju pravosnažne i izvršne sudske presude, CIK BiH koji nije želio koristiti pravni lijek protiv rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci, Ured disciplinskog tužioca koji na osnovu javno dostupnih informacija koje su notorne činjenice ne želi pokrenuti postupak utvrđivanja odgovornosti zbog neizvršenja sudske presude, registracijski sud u Banjoj Luci koji nije izbrisao Milorada Dodika iz sudskog registra uprkos pojašnjenju Suda BiH o pravnim posljedicama sudske presude ili OHR koji ne želi otkloniti vještačke dileme u vezi sa finansiranjem SNSD-a.

Posebno je licemjerno skrivati se iza navodne „nejasnoće presude“. Presuda je već pojašnjena, kao i posljedice koje ona proizvodi i to od Suda koji ju je donio. Ako je jasna za medije i za javnost, mora biti jasna i za institucije. Zato je pravo pitanje, zašto Sud BiH kome su potpuno jasne posljedice koje presuda proizvodi i koji je upoznat da presuda nije izvršena, ne pokrene pravne mehanizme za njeno prisilno izvršenje? Sud BiH nema pravo da se povuče nakon izricanja presude, on je zakonski odgovoran za njeno izvršenje. Ako toga nema, onda presuda postaje „mrtvo slovo na papiru“, a Sud BiH postaje njen egzekutor.

Argument da postoji Odluka OHR-a o obustavi finansiranja SNSD-a nije i ne može biti pravni argument. To je politički alibi. Ako međunarodna odluka suspenduje izvršenje domaće pravosnažne i izvršne presude, neka to OHR jasno kaže i neka preuzme odgovornost za takav stav. Ako ne, onda je u pitanju institucionalni kukavičluk.

Čak i kada bi odluka Christiana Schmidta podrazumijevala da se SNSD ne finansira javnim sredstvima, to nimalo ne bi moglo uticati na izvršenje presude Suda BiH, jer presuda je prošla žalbeni postupak, njena zakonska utemeljenost je potvrđena i ona je postala pravosnažna i izvršna. OHR ne stavlja van snage, niti mijenja pravosnažne i izvršne sudske presude. Naprotiv, OHR je do sada uvijek preduzimao radnje kako bi se sudske presude poštovale i izvršavale. Dakle, izvršnost presude Suda BiH, pravno, više ništa ne može ništa spriječiti, osim kukavičluka ili nezakonitog postupanja domaćih institucija.

Za sada nije potpuno jasno ko je od naprijed navedenih institucija odgovoran za kršenje zakona, ali to ne može i neće promijeniti činjenicu da je neizvršenje presude Suda BiH krivično djelo. I svako ko to relativizira, svjesno ili nesvjesno, učestvuje u rušenju pravnog poretka BiH.

U pravnoj državi, u ovom trenutku, ne bi se vodile rasprave o ovome, nego krivični postupci. Ako naprijed pomenute institucije šute, onda se ne radi o propustu, nego o svjesnoj odluci da se krši odnosno pristane na kršenje zakona.