Nadzor ili samovolja: Gdje počinju i završavaju ovlasti Instituta?

Piše: Muamer Bandić, zastupnik u Skupštini KS

O obrazovanju u Kantonu Sarajevo često se govori velikim riječima i još većim floskulama: reforma, ulaganja u školske objekte, kvalitet, digitalizacija i slično. Iza tih riječi, međutim, krije se sistem koji čine ljudi, prosvjetni radnici koji svakodnevno rade sa našom djecom, obrazuju ih i odgajaju. Uprkos tome, oni su svedeni na pasivne izvršioce odluka donesenih iza zatvorenih vrata, bez njihovog učešća.

Vrijednosti na kojima obrazovanje mora počivati ne mogu i ne smiju biti definisane u uskim krugovima političkih i administrativnih struktura već moraju biti opće prihvaćene u društvu i graditi se uz široko učešće nastavnika, odgajatelja i stručnjaka. Upravo oni najbolje znaju gdje sistem puca, gdje su problemi i gdje su promjene zaista potrebne.

Škola nije kasarna u kojoj ministar, direktor instituta ili bilo koji nosilac javne funkcije, poput oficira ima monopol na najbolje prijedloge. Funkcija nominalnog upravitelja je tek da otvori prostor za argumentovanu i stručnu raspravu kako bi se došlo do najboljeg rješenja, a ne da iza zatvorenih vrata donose odluke koje će drugi provoditi poput vojnika. Tek tada možemo govoriti o istinskim reformama, a ne o političkoj destrukciji ionako krhkog obrazovnog sistema praćenog ispraznim frazama.

Institut za preduniverzitetsko obrazovanje osnovan je s ciljem da bude stručna i savjetodavna podrška nastavnicima. U praksi se, međutim, sve češće pojavljuje kao produžena ruka Ministarstva, a ne kao saveznik i podrška prosvjetnim radnicima. Još gore, svjedočimo situacijama u kojima Institut preuzima ulogu koja mu osnivačkim aktom uopće ne pripada.

Institut nema status organa uprave.

Institut je javna ustanova, a nadležnosti su mu jasno definisane osnivačkim aktom, a u tom aktu nije predviđena nadležnost stručnog nadzora. Zbog toga sam termin „nadzor“, kada dolazi iz Instituta, izaziva nelagodu i otpor među nastavnicima, jer se ne temelji na valjanom pravnom osnovu već na nečijoj samovolji i improvizaciji, na kakve nas je Trojka već navikla u Kantonu Sarajevo.

Mjerodavna odredba Zakona o ministarstvima i drugim organima uprave Kantona Sarajevo član 14. jasno propisuje da Ministarstvo za odgoj i obrazovanje obavlja upravne i stručne poslove u oblasti predškolskog, osnovnog i srednjeg obrazovanja, kao i obrazovanja odraslih, te da ujedno postupa kao drugostepeni organ.

Zakonodavac je izričit u pogledu podjele nadležnosti u upravnom postupku, te stoga Ministarstvo ne može svoje zakonom utvrđene nadležnosti prenijeti na Institut, budući da za takav prijenos ne postoji valjan pravni osnov.
Kada Institut preuzima nadzorne funkcije, on izlazi iz okvira svog osnivačkog akta i zadire u nadležnosti koje su zakonom dodijeljene drugim institucijama.

Sistemski zakon ne prepoznaje Institut, već precizno definiše da Kantonalna uprava za inspekcijske poslove vrši inspekcijske poslove iz nadležnosti kantonalnih inspekcija, kao i druge upravne i stručne poslove, u skladu sa zakonom i propisima. To znači da nadzor nad radom škola i njihovih organa može provoditi isključivo inspekcija. Taj nadzor podrazumijeva i granice i karakter postupanja, kao i pravnu osnovu za donošenje akata, što je precizno definisano i Zakonom o inspekcijama KS. Sve drugo je improvizacija i samovolja koja stvara pravnu nesigurnost i haos u obrazovnom sistemu.

Osim toga, škole su samostalni pravni subjekti, a direktori su upisani u sudski registar kao odgovorne osobe. Neposredno uplitanje u njihove nadležnosti nespojivo je sa Zakonom o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi KS, članom 5. koji im daje tu autonomiju i slobodu:

„Škola uživa odgovarajući stepen autonomije, naročito u pogledu zapošljavanja nastavnog, stručnog i drugog kadra, te slobode rada nastavnika.“

„Škola poštuje slobodu nastavnika da izvodi nastavu na način koji smatra odgovarajućim, u skladu sa standardima profesije i dobrim praksama.“

Zanemarivanje ovih zakonskih odredbi proizvodi dvostruku štetu u kojoj se nastavnicima otežava rad kroz nametanje dodatnih obaveza, što stvara nesigurnosti, dok obrazovni sistem gubi pravnu stabilnost. Umjesto da bude stručna i savjetodavna ustanova, Institut postaje politički instrument za kontrolu nastavnog osoblja, izvor birokratizacije i pravne nesigurnosti. Nastavnici, umjesto da se posvete pedagoškom radu i djeci, opterećuju se bespotrebnim administrativnim procedurama i „nadzorom“ koji pri tome nema ni pravni osnov ni jasne granice kontrole.

Svrha obrazovanja nije kontrola niti birokratizacija, osim ako Ministarstvo ne namjerava stvoriti vojsku koje će svakoga dočekivati s rečenicom: „Fali ti još jedan papir.“ Svrha obrazovanja jeste odgoj i razvoj mladih ljudi, njihova priprema za pluralno i demokratsko društvo te izgradnja evropske budućnosti naše zemlje.

Zbog svega toga, Institut se mora vratiti u zadane pravne okvire i konačno postati ono zbog čega je i osnovan, da bude podrška, a ne teret nastavnicima. Posebno je značajno istaći da je zakonodavac, u članu 19. stav (5) osnivačkog akta, izričito obavezao direktora Instituta da obustavi od izvršenja svaki opći akt koji nije u saglasnosti s Ustavom ili je u suprotnosti sa zakonom, kao i svaki pojedinačni akt kojim bi se mogla nanijeti šteta Institutu ili društvenoj zajednici. Navedena odredba jasno uspostavlja pravnu obavezu rukovodstva Instituta da postupa isključivo u okvirima zakonitosti i u cilju zaštite javnog interesa.

Krajnje je vrijeme da se suočimo s istinom, da sistem obrazovanja u Kantonu Sarajevo neće unaprijediti ovakve samovoljne, političke improvizacije i dodatna administrativna opterećenja, kojima Trojka prikriva stranačka zapošljavanja.

Obrazovni sistem može unaprijediti samo iskreno partnerstvo s ljudima koji svakodnevno stoje pred učenicima, a to su prosvjetni radnici. Zato moramo čuti njihov glas i ulagati u njih, a ne trošiti vrijeme i sredstva na nepotrebne i pravno neutemeljene nadzore, kojima se dodatno birokratizira ionako papirima preopterećen sistem i stvara haos tamo gdje nam nikako nije potreban.

Zašto se sve to radi? Samo da bi jedna stranka imala potpunu kontrolu nad procesom zapošljavanja unutar obrazovnog sistema. Ako tražite bolji primjer narodne poslovice „vola kolju radi kile mesa“, teško da ćete naći slikovitiji pokazni primjer od toga na koji način Trojka upravlja obrazovanjem u Kantonu Sarajevo.