Mit o 'konsenzusu tri naroda' i mehanizmi veta drže Bosnu i Hercegovinu taocem projekata osmišljenih izvan njenih granica

Piše: Prof. dr. Hazim Bašić, član Predsjedništva Kruga 99

Bosna i Hercegovina već decenijama nije žrtva svojih građana, nego političkih konstrukcija osmišljenih da je učine nefunkcionalnom. Među tim konstrukcijama najopasniji mit, o kojem su na svim velikim internacionalnim forumima redovno počeli govoriti i predstavnici Rusije, jeste onaj o navodnom 'konsenzusu tri naroda' kao temelju države. Ova nedemokratska i nepravna kategorija je neizostavni dio političke retorike lidera HDZ-a BiH i SNSD-a.

Takav konsenzus nije ustavna kategorija, niti stvarni princip na kojem počiva Bosna i Hercegovina, on je izmišljen kao političko oruđe. U stvarnosti, bilo koja država funkcioniše na osnovu zakona i institucija, a ne na osnovu ucjena etničkih elita. U slučaju Bosne i Hercegovine to je glavna strategija etnonacionalista.

Ono što danas imamo na političkoj sceni nisu nikakvi politički razgovori i dogovori, nisu ni traženje kompromisa, već sistematska zloupotreba svih dostupnih mehanizama veta. Ovi mehanizmi su zamišljeni kao zaštita vitalnih interesa vezanih za identitetska pitanja etničkih grupa, koji su u međuvremenu pretvoreni u alat blokade i razaranja države. Na taj način se Bosna i Hercegovina drži kao talac partikularnih projekata koji su osmišljeni izvan njenih granica.

Među građanima se sistemski širi nepovjerenje u institucije, proizvodi se osjećaj beznađa i kreira narativ da je država nemoguća i neodrživa. Ovaj proces nije spontan, u pitanju je davno osmišljeni plan koji je razrađen kroz razne dokumente, zakone, memorandume i rezolucije napisane u Srbiji i Hrvatskoj. Mehanizmi veta su zapravo ključne poluge za realizaciju velikodržavnih projekata i potencijalni nestanak Bosne i Hercegovine kao suverene države. Oni su anatomija političke sabotaže Bosne i Hercegovine.

Politička korupcija se često ističe kao glavni krivac za gotovo pa trajnu postdejtonsku političku krizu. Korupcije naravno ima i ona uništava životni standard. Ali insistiranje isključivo na korupciji kao uzroku političke blokade jeste vješto postavljena dimna zavjesa. Pravi razarači države su hegemonijski projekti dvije susjedne zemlje, koji nikada nisu odustali od politike iz devedesetih godina, samo su promijenili metodologiju i taktiku.

Umjesto otvorene agresije, danas se u političkom domenu koristi veto, uz nebrojene druge strategije kao što su: širenje međuetničkog straha i mržnje, aparthejd, svekoliko etiketiranje Bošnjaka (islamski radikali, povezanost s ISIL-om, Hamasom, antisemiti,...), sve to uz lažni diskurs o 'suverenitetu naroda', s ciljem slabljenja države iznutra.

U takvom kontekstu problematizira se i uloga visokog predstavnika. Tako da nedavno završeni sudski proces protiv bivšeg predsjednika SNSD-a nije samo predmet spora jednog političara i međunarodnog zvaničnika, kao što se trivijalno predstavlja u medijima u susjednim zemljama. Ovo nije sukob Milorada Dodika i Christiana Schmidta, nego korumpirane i kvislinške politike s ustavno-pravnim poretkom države.

Pozivi da visoki predstavnik ode prije isteka mandata nisu stvarna borba za unutrašnji suverenitet države, već politički manevar za njenu dalju destabilizaciju. Visoki predstavnik je sve do ispunjenja pet uslova i dva cilja dio ustavno-pravnog sistema države, on je dio integralnog Daytonskog aranžmana.

Svi ovi procesi imaju isti cilj: uvjeriti građane da Bosna i Hercegovina ne može funkcionisati, da je njen kraj neizbježan i da jedini 'spas' leži u podjelama. I zato je važno razotkriti političke spinove kakvi su tzv. 'konsenzus tri naroda', 'BiH je poluprotektorat', 'jednakopravnost konstituentnih naroda', 'Schmidt je kolonijalni upravnik', 'Hrvati su predvodnici EU integracija', 'stranci nam nameću zakone', 'BiH je složena država',...

Bosna i Hercegovina u konačnici treba da postane država ravnopravnih građana, s funkcionalnim institucijama i jasnim zakonskim okvirom. Onog trenutka kada se prestane vjerovati u mitove i počne graditi država bazirana na zakonima, a ne na etničkim ucjenama, otvara se prostor za razvoj, integraciju i istinsku stabilnost. U tom kontekstu, odlazak Milorada Dodika s političke scene je prva nužna pretpostavka. Bez obzira na to koliko dugo će ovaj odlazak trajati, pokazuje se da je država ipak jača od pojedinca.