Kad ti Srbija gori, a ti spašavaš Dodika: Vučić, Republika srpska i opasna retorika, zašto je lično pretvoreno u nacionalno

Piše: Amina Čorbo-Zećo

Izjava predsjednika Srbije Aleksandra Vučića da „nije riječ o Miloradu Dodiku, već o sudbini Republike srpske“ otvara nekoliko slojeva političke i retoričke problematike. Iako baš nije jasno, kako uz sve probleme u Srbiji, stigne razmišljati i o Dodiku, jasno je zašto mu treba ‘back up’.

Na prvi pogled, izjava Vučića se čini kao apel za očuvanje entiteta u skladu s Dejtonskim sporazumom. Međutim, dublja analiza pokazuje kako se individualni pravni slučaj pokušava preoblikovati u kolektivni nacionalni narativ što može imati ozbiljne posljedice po političku stabilnost Bosne i Hercegovine i odnose u regiji.

Vučić sam priznaje da „kod Srba se sve veže za ličnost“, ali u isto vrijeme upravo učestvuje u tom procesu. Presuda Miloradu Dodiku posljedica je njegovih ličnih političkih i pravnih poteza, prije svega ignorisanja odluka visokog predstavnika.

Prevođenje tog procesa na teren „sudbine Rs-a“ briše granicu između odgovornosti pojedinca i statusa entiteta. Time se politička odgovornost razvodnjava i umjesto kritičkog suočavanja s Dodikovim potezima, javnost dobija narativ o nacionalnoj ugroženosti. I upravo to rade Vučić i Dodik, kriju se iza svete im Rs, a zapravo je uvlače u problem koji je se faktički ne bi trebao ni ticati. Jer, valjda osim Dodika neko drugi može voditi manji bh. entitet. Ili, ipak ne? Odgovor nećemo dugo čekati.

Ali, kada Vučić presudu naziva „zločinom bez presedana“, on ne govori samo o neslaganju sa sudskom odlukom on delegitimiše institucije pravosuđa Bosne i Hercegovine.

Naučio je Vučić, očito, da njegove želje, makar kada je riječ o slučajevima ratnih zločina, prolaze po njegovim željama, pa mu sada ne odgovora faktičko stanje. Tužioci nisu tako poslušni, sud je sve tvrdoglaviji...

A, takav rječnik podiže tenzije, jer signalizira da se pravni sistem ne priznaje kao neutralan, već kao „okupacioni aparat“. Ovo ne samo da otežava funkcioniranje institucija BiH, nego i podstiče atmosferu u kojoj su političke i pravne odluke stalno predmet etničke interpretacije.

Vučić izjavljuje da se Srbija „neće miješati u unutrašnje stvari Rs-a“, ali će „uvijek biti uz Republiku srpsku“ i pomagati „na svaki mogući način“. Ova formula ima dvostruku funkciju, prema međunarodnoj zajednici šalje signal formalnog poštovanja Dejtona, dok domaćoj (srpskoj) publici poručuje čvrstu podršku bez obzira na konkretne okolnosti. U praksi, ovakav pristup ostavlja prostor za političko i ekonomsko uključivanje koje može biti percipirano kao indirektno miješanje.

U trenutku kada su političke tenzije u BiH povišene, a međunarodna zajednica pokušava održati status quo, izjednačavanje presude Dodiku s napadom na Rs može biti opasno gorivo za radikalniju retoriku i poteze unutar entiteta. Time se i prostor za unutrašnji dijalog unutar Rs-a smanjuje, jer svaki kritički glas prema Dodiku lako biva okarakterisan kao „udar na Rs“.

Vučićeva izjava je politički vješto sročena, ali suštinski kontradiktorna, poziva na smirenost, a istovremeno koristi maksimalno zapaljive fraze. Ona održava Dodika u fokusu, iako deklarativno tvrdi da ga iz njega uklanja. Najveći problem je što se individualna politička sudbina pretvara u kolektivno pitanje identiteta, što je formula koja se na Balkanu više puta pokazala kao opasna i destabilizirajuća.