Plaćamo tuđe greške: Cijena energetske (ne)demokratičnosti!

Piše: Kenan Hodžić, viši asistent Fakulteta za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije i član Političkog vijeća Čuvara Bosne

Kad plaćamo električnu energiju, ne plaćamo samo kilovat-sate, plaćamo tuđe greške, stranačka zapošljavanja i loše odluke. U Bosni i Hercegovini cijenu struje određuje politika. I to loša politika. Poskupljenja su posljedica odluka donesenih u haotičnom i netransparentnom sistemu.

Energetska sigurnost u BiH ugrožena je lošim upravljanjem, epohalnim greškama i lakoumnošću sa dominantnom partijskom kontrolom nad javnim preduzećima i slijepim provođenjem tranzicije bez lokalnog oslonca.

Cijena električne energije u BiH raste, iako se vlasti hvale „zelenim ciljevima“ i „razvojem“. U našem slučaju, promjena cijena nije uzrok već simptom strukturnih slabosti energetskog sistema. Građani plaćaju više, dok energetske kompanije posluju bez odgovornosti, a monopol ostaje netaknut. Pitanje je da li govorimo o tranziciji ili improvizaciji. Umjesto strateške politike imamo niz ad hoc mjera koje pogoduju velikim igračima, a teret prebacuju na obične ljude.

Prethodne subvencije za obnovljive izvore, poput tzv. feed-in tarifa, omogućile su privatnim investitorima visoke zarade, dok su građani ti koji snose troškove. Nove regulisane tarife dodatno usložnjavaju situacijur. Zašto recimo domaćinstva koja troše do 300 kWh ne bi imala pogodnosti i sniženu tarifu. Međutim, ovakva politika zahtijeva preciznu identifikaciju korisnika i institucionalne kapacitete koji trenutno ne postoje. Energetsko siromaštvo, situacija u kojoj građani ne mogu platiti osnovne potrebe postaje svakodnevica. Apsurdno je da se pomoć ne usmjerava najugroženijima.

Jedan od temeljnih problema jeste činjenica da model korporativnog upravljanja u energetskom sektoru nikada nije zaživio. Elektroprivrede funkcionišu kao produžena ruka političkih stranaka, bez jasne odgovornosti prema potrošačima. Ne postoji stvarna tržišna konkurencija, niti strategija razvoja energetskog sektora koja bi bila rezultat stručne, a ne političke debate. Sistem u kojem mali broj privilegovanih profitira, a većina plaća više, nije ni pravedan ni održiv.

BiH je nekada bila izvoznik struje. Danas je energetski ovisna i to ne zbog nedostatka resursa, već zbog loših odluka. Elektroprivrede su pod partijskom kontrolom, investicije su netransparentne, a infrastruktura je zapuštena. Sve to povećava ranjivost zemlje, dok u međuvremenu, građani sve teže podnose troškove.

Rješenje postoji, zove se energetska demokratija. To znači veće učešće građana i lokalnih zajednica u proizvodnji i raspodjeli energije. Pored centralizovanih sistema za baznu energiju, treba podržati male solarne mreže, energetske zajednice i druge oblike lokalne proizvodnje. Tako građani postaju proizvođači, a ne samo pasivni potrošači. I da, navedeno nije u rangu revolucionarnih otkrića već zdrave prakse i evropskih naučenih lekcija.

Energetska tranzicija u BiH bi trebala rezultirati razvojem civilnog energetskog sektora. Ovo bi doprinijelo ne samo energetskoj sigurnosti, već i demokratizaciji javnog prostora. Globalni trend razvoja građanske energije, kroz participaciju pojedinaca i zajednica može ponuditi odgovore i na lokalne izazove. Tada decentralizacija i participacija ne znače samo jeftiniju struju, one znače veću kontrolu nad resursima, veću otpornost i pravičniji sistem. To je odgovor na poskupljenja, energetsko siromaštvo i političke manipulacije.

Ako vlast zaista želi tranziciju, onda mora početi ulagati u ljude. Energetska tranzicija ne smije biti izgovor za nova poskupljenja i socijalnu nepravdu. Mora postati proces pravedne promjene, u korist građana, a ne na njihov račun.

U trenutku kada cijene divljaju, jasno je da nam ne treba nam više "regulacije" odozgo, nego energija odozdo, iz zajednica, iz stanova, iz inicijative ljudi koji traže pravedan sistem.