'Normalizacija' kao skriveno i dobro upakovano oružje destrukcije BiH

• Normalizirano je obaranje, napuštanje ili izdaja državnih institucija preko modela "dogovora naroda".

• "Normalizacija" je eminentno nametnuti proces kojim je ovo društvo zarobljeno i potčinjeno, kojim je zaustavljen njegov razvoj i onemogućena vizija i mentalna slika zemlje koja želi da živi u skladu sa standardima Zapada.

Piše: Fuad Đidić

Ulazimo u završnu fazu. To je faza normalizacije. Sada su sve karte na stolu. Nema više šta da se krije. Konflikt je završen. Okončano je "pomirenje naroda". Objavljen je kraj svake diplomatske igre.

Prvo je Dodik najavio rješenje srpskog pitanja kroz projekat "velike Srbije". Potom je Čović potvrdio projekat rješenja "hrvatskog pitanja" kroz fragmentaciju zemlje i formiranje "trećeg entiteta". MVP Hrvatske Grlić Radman, u povodu 30 godina Daytona, izjavio je kako su "dvije škole pod jednim krovom" sada model i "za cijelu zemlju".

Ovim izjavama stavljena je tačka na svako skrivanje. Ništa više nije u mraku. Pale su sve maske. Cijeli sistem će funkcionisati po principu aparthejda, podjele, razlika do konačnog razlaza. Tako kažu tzv. "garanti Daytonskog sporazuma". U takvom sistemu svi imaju mogućnost da biraju svoje predstavnike. Dostignut je novi model u duhu konvencionalne riječi "normalizacija".

Rušenje državnih institucija dešava se pod plaštom te "normalizacije". Udari na državu se normaliziraju, razvodnjavaju, tako što desne, radikalne političke snage koriste državne institucije da nametnu norme, pravila, zakone, da disciplinuju, izoluju i kažnjavaju. Normalizirano je obaranje, napuštanje ili izdaja državnih institucija preko modela "dogovora naroda".

U zemlji ne postoji dovoljno inteligentna i jaka opozicija koja bi se energično suprotstavila ovim procesima. Bosanska politika je smetena i sama, paradoksalno, uvjerena kako se kroz proces "normalizacije" stanja brani, a zapravo ne ruši ova zemlja.

"Normalizacija" je posljedica decenijskog slabljenja bosanskohercegovačkog društva. Ovo slabljenje prvo se desilo u politici, a završava u socijalnoj sferi i izokrenutim individualnim uvjerenjima i vrijednostima. Dovedeni smo u stanje opšte društvene apatije i političke anestezije.

Bilo koja nada u mogućnost promjena u zemlji postoji još samo kao slabašni impuls i kao potrošeni entuzijazam. Prokazuje se svaka bosanska ideja. Oduzima svaka vizija u domeni obnove ideala normalne, građanske zemlje. Marginalizirani su svi akteri i procesi bosanskog, a ključnim nosiocima tih ideja, poput Slavena Kovačevića, šalju se prijetnje smrću.

Radikalno desna politika u javnom bh. prostoru osjeća se sigurno, nadmoćno i ugodno; ona potiče, mobiliše i angažuje. U njenim rukama su mediji i "veliki" novinari. Ona ima svoju javnu terminologiju kao npr. "suživot" ili "zajedničke institucije". Ona je "zakletva dana". Njen najvažniji zadatak je gušenje svakog oblika bosanskohercegovačkog patriotizma.

Na razini individualnog i pojedinačnog stvoren je emotivni prezir prema svakom simbolu bosanskog. U trenutku kada Čović i Dodik objavljuju kraj "diplomatske igre", na terenu je aktivna cijela "armija" rušitelja simbola bosanskog. Oni više nemaju potrebu da budu pokretani "odozgo"; oni su dovoljno dobro istrenirani da "po sebi" reaguju kada se susreću sa simbolom države BiH ili bosanskim diskursom.

Monstrumi su postali super-ljudi. Mentalno smeće je postalo ideal vrijednosti. Nova generacija političkih subjekata "abnormalno" živi kao "normalno". Najbolja riječ kojom se mogu opisati ovi propagatori abnormalnog prezira prema državi BiH je - "nacionalni onanisti". Oni imaju svoje rituale, istine i svoj vrhunac najčešće dostižu na stadionima uz vatru i slavlje ili na ulicama, sa kolonama automobila u opustjelim gradovima povratnika tokom svojih vjerskih ili nacionalnih praznika, blagdana.

Dobro poznati politički centri moći, isti oni koji su već otkrili svoje političke karte, nametnuli su zapravo tu logiku "normalnog" kroz sintagmu "najboljih prijatelja". Oni, "prijatelji", i sa Istoka i sa Zapada kreirali su ove dobro kontrolisane grupe ili pojedince oslobođene odgovornosti, koji ne podliježu nikakvom kažnjavanju ili sankcijama, kako bi bili nominirani nositelji i primjeri "normalizacije".

Ovi nepopravljivi "normalisti" i "onanisti" nadmoćno propagiraju mehanizme "stabilnosti" ubjeđujući nas kako je posve normalno da jedni žive kao "gospodari" a drugi kao "sluge".

Postalo je posve uobičajeno, postao je standard, konvencija, kako "većinski narod" treba da vodi računa o "manjinskom narodu", kako treba da prepusti isti, ako ne i veći omjer u vlasti, kako stalno treba da dokazuje svoju demokratičnost, lojalnost tzv. europskom putu, kako treba da uzmiče, popušta, odgovara na ucjene novim koncesijama i sl.

"Normalizacija" je eminentno nametnuti proces kojim je ovo društvo zarobljeno i potčinjeno, kojim je zaustavljen njegov razvoj i onemogućena njegova vizija i mentalna slika zemlje u kojoj želi da živi u skladu sa standardima Zapada. Normalizacija je ovaj predominantni proces koji živi od brutalnih "činjenica", od toga kako sve u bosanskoj politici unaprijed treba biti predvidljivo, kontrolisano pod izlikom stabilnosti i sigurnosti.

Kroz optiku "normalista" lideri koji zagovaraju i brane državu Bosnu i Hercegovinu opisuju se kao "unitaristi" ili "velikobošnjački fundamentalisti".

"Normalisti" iz Hrvatske svoje mjesto nalaze u sredini između bosanskih "unitarista" i srpskih "secesionista". Ili na drugoj strani, "normalisti" najčešće poput Vučića ili Dodika, velikodušno pozivaju na "dogovor naroda" mimo i izvan institucija BiH.

Obje strategije "normalista", jednako iz Zagreba i Beograda, sadrže se u tome da izoluju državu Bosnu i Hercegovinu i kod internacionalne zajednice denunciraju njene zagovornike i branitelje predstave kao "devijantnu" političku grupu.

Pod egidom ovakve "normalizacije" osporava se pravo na "veliku viziju", na ustavne reforme, na otvaranje druge i drugačije projekcije zemlje, na usklađivanje sa tokovima civilizacije Zapada.

Tek mali broj naših intelektualca ili mali broj organizacija poput Kruga 99, koji su moralna savjest ovog društva, odbija da gleda budućnost ove zemlje kroz prizmu "normalizacije".

"Normalizacija" je posljednja faza savladavanja Bosne i Hercegovine, institucionalizacija abnormalne političke pameti.

Ovaj model "normalizacije" kojim se zapravo destruira Bosna i Hercegovina, dostiže do euroatlantskog političkog diskursa i na njega vrši snažan i, rekli bi, presudan uticaj.

Kada Christian Schmidt koristi termin "normalizacija odnosa", on time uvjerava internacionalnu zajednicu kako je sve moguće riješiti u standardnoj paradigmi "dogovora naroda", i da stoga nije potrebna nikakva dodatna vanjska intervencija.

Iza upornih sugestija lidera poput generalnog sekretara NATO-a Marka Ruttea ili Kaje Kallas o neophodnosti "dogovora tri strane" ili "dogovora tri naroda" krije se također pozajmljena logika "normalizacije" i tvrdokornog vjerovanja kako smo mi još, 30 godina kasnije, post-konfliktno, a ne pred-konfliktno društvo s izrazitom političko-sigurnosnom krizom.

Odlučno pitanje za Bosnu i Hercegovinu sadrži se u tome da se NATO i EU potaknu na kritičku evaluaciju "normalizacije" kao skriveno i dobro upakovano oružje destrukcije BiH.

Sa istinskim priznavanjem suverenosti Bosne i Hercegovine prestaje važiti politička suverenost danas predominantnog pojma "normalizacije".