Karakter ili ne?

Piše: Isa Pašalić, psiholog

Stoljećima se njeguje pravilo da se čovjeka posmatra kroz njegov karakter. Ova ideja postoji jer jedino sigurno polazište u našoj klasifikaciji ljudi jesu njihove osobenosti. Samim tim i naša posvećenost ovoj važnoj ljudskoj odrednici izrodila je pitanje o tome šta je i kako nastaje karakter.

U narodu prihvaćeno gledište je da je karakter nešto sa čime smo rođeni koji se, kao takav, ne mijenja kroz vrijeme nego ostaje isti onakav kakav smo imali kada smo i došli na ovaj svijet. Ovakvo razumijevanje ljudske prirode, iako nije bez osnova, potrebno je sagledati detaljnije. U ovom načinu razmišljanja karakter se posmatra kao čvrsti objekt koji se ne može mijenjati, te svako naše nastojanje da ga promijenimo ili usmjerimo neminovno dovodi do pucanja (tj. fragmentacije). Neka razmišljanja, koja karakter doživljavaju kao rigidnu masu koja se svakom promjenom fragmentira, idu do te mjere da se odgoj i obrazovanje, zbog nastojanja da se tim putem dijete usmjeri i promijeni, smatraju traumatičnim. Ovakvo shvatanje ljudske prirode nikako ne možemo pomiriti sa prirodnim socijalnim imperativom da se čovjek, mijenja i razvija pod utjecajem bližnjih i društva u cjelini.

S ovim na umu predlažem novi ugao gledanja i razumijevanja onoga što ljudski karakter jest. Istražimo mogućnost da ljudski karakter sagledamo kao energiju koju, sa svojim intenzitetom i bojom, čovjek dobija na poklon i upravo je ova odrednica konstanta koja predstavlja srž čovjeka. Kada ovako vidimo ljudski karakter, onda odgoj zapravo predstavlja svojevrsno usmjerenje ove energije kroz linearnu kretnju vremena.

Ovu energiju ćemo predstaviti kao rijeku. Svaka rijeka ima svoju mehaničku energiju koja predstavlja konstantu. Mehanička energija predstavlja zbir potencijalne i kinetičke energije naše rijeke. Rijeka širokog korita, bez granica, ima visoku potencijalnu energiju i nisku kinetičku energiju. Naše oko ovakvu rijeku posmatra kao tromu i usporenu. Međutim kada bismo imali mogućnost da toj istoj rijeci znatno suzimo korito (tj. granice), potencijalna energija bi se pretvorila u kinetičku i ovakvu rijeku bi percipirali kao izuzetno brzu i intenzivnu. Mi ovim suženjem nismo ubrzali rijeku, njena stvarna mehanička energija se nije promijenila, nego smo omogućili potencijalnoj energiji da pređe u kinetičku i time smo znatno povećali intenzitet i našu percepciju intenziteta ove rijeke.

Kroz ovaj primjer energija ljudskog karaktera predstavljena je mehaničkom energijom rijeke i ona je stalna. Ovaj karakter biva oblikovan okruženjem u kojem obitavamo. Ukoliko nemamo jasno postavljenih granica koje nas usmjeravaju, energija karaktera, kao i rijeke, se prelijeva u okolinu i ne ide ravno sa cjelokupnim intenzitetom i energijom kojom može da se kreće naprijed. Naš karakter ovim izljevanjem nije izgubio na svojoj mehaničkoj energiji, međutim sav potencijal karaktera ostaje neiskorišten. Stoga dobar odgoj i obrazovanje, čak i kada nam na prvi pogled nisu potpuno ugodni, predstavlja suženje ovog korita koje ima za cilj da potencijal karaktera usmjeri naprijed i upravi ga u smjeru u kojem može najviše zablistati sa svojim intenzitetom.

S druge strane zaista postoji i problem traumatizacije pri odgoju i obrazovanju. Postoje dva razloga zašto se ova traumatizacija dešava. Prvi jeste potreba da se u potpunosti promijeni karakter ove osobe, što bi predstavljalo želju druge strane da izmijeni boju i energiju karaktera osobe. Drugi razlog jeste pretjerano intenzivan odgoj gdje osoba nije u stanju da se aklimatizira na nove ili ekstremno žestoke granice i samim tim da se istinski usmjeri u jednom smjeru. U najozbiljnijim slučajevima dolazi do kombinacije ova dva pristupa; oba pristupa dovode do fragmentacije karaktera ili ličnosti, što je jedan od jasnih markera traume.

Spomenuli smo da svaka rijeka ima svoju nepromjenjivu mehaničku energiju, međutim još jedna stvar koju svaka rijeka ima jeste tendencija da teče u jednom smjeru, ona je orijentisana na određenu stranu svijeta i takvo stanje je takođe nepromjenjivo. U primjeru korita i granica mi nastojimo povećati iskorištavanje potencijalne energije i oblik toka ove rijeke, no ni u jednom slučaju se ne zavaravamo da smo u stanju promijeniti njen smjer. Svaki pokušaj promjene smjera ove rijeke dovodi do kreiranja rukavaca i shvatanja da nismo u mogućnosti da promijenimo smjer i stranu na koju ova rijeka teče, međutim, naš pokušaj da ovaj smjer promijenimo neminovno dovodi do pravljenja riječnih rukavaca pri čemu svaki rukavac počinje da teče svojim zasebnim koritom. Kada zbrojimo sve ove rukavce mehanička energija naše rijeke i dalje ostaje ista, kao i njen smjer, međutim sada imamo fragmentiranu rijeku gdje svaki rukavac vuče dio ove mehaničke energije sa sobom, umanjujući sposobnost da naša rijeka doživi svoj potpuni intenzitet. Takođe, svaki nagli pokušaj da postavimo korita ili granice, bez da sagledamo stvarni kapacitet rijeke za promjenu oblika, takođe dovodi do kreiranja rukavaca koji fragmentiraju našu rijeku. Ovakvi pokušaji kreiranja korita ne postavljaju granice unutar kojih naša rijeka može teći, nego kreira barijere oko kojih rijeka počinje da se razlaže na dijelove.

Ljudski karakter se ponaša kao i ova rijeka. Ukoliko činjenica da svaka osoba ima svoje urođeno usmjerenje nije prihvaćena ili to prirodno usmjerenje nije shvaćeno, onda su osobe koje obrazuju i odgajaju i koje imaju ovakvu percepciju karaktera u stanju su da izazovu fragmentaciju ove karakterne energije kod osobe koju pokušavaju odgajati i obrazovati. Ovakav odnos izaziva veliki otpor kod osobe na koju se pokušava vršiti utjecaj, jer promjena koja se pokušava generisati ni u kom obliku nije u skladu sa prirodnom sklonošću koju osoba gaji. S druge strane, odgojno-obrazovna metoda koja nije prilagođena dinamici razvoja našeg karaktera doprinosi fragmentaciji, baš kao što i barijera unutar rijeke dovodi do odvajanja rukavaca rijeke time odnoseći ključnu energiju koja može biti upotrijebljena u daljem razvoju.

Cilj psihoterapije, u radu sa traumom, jeste da zacijeli čovjeka. Zacjeljenje je dovođenje čovjeka u stanje potpunosti kroz sjedinjavanje fragmenata koji su nastali kroz traumu. Na primjeru rijeke zacjeljenje je ponovno spajanje riječnih rukavaca u jednu rijeku kako bi se energija ove rijeke mogla usmjeriti u pravom pravcu. Ovo zacjeljenje čovjekovih fragmenata zapravo omogućava istinsko iskorištavanje karakternog potencijala koji svaki čovjek ima.

U želji da obrazujemo i odgojimo ljude imperativ je da znamo prepoznati boju, energiju i orijentaciju ljudskog karaktera; jer nam ovakvo znanje omogućava da izbjegnemo da osobu neželjno fragmentiramo i traumatiziramo, ali bitnije od toga omogućavamo da iskoristimo potencijalnu energiju koju ta osoba nosi u sebi.

Pomenuli smo da odgoj nužno i nije najugodniji proces, međutim odgoj je neophodan za prosperiranje i opšte funkcionisanje u svijetu. Ova neugodnost je ono što nas kali, osnažuje i aktivira potencijal koji nosimo u sebi.

Odgoj nije nužno ni poticaj koji dolazi spolja. Čovjek je u stanju odgajati samog sebe, a ovo se postiže disciplinom. Disciplinom gradimo vlastito korito, ili granice unutar kojih dozvoljavamo sebi da se krećemo i postojimo, ovo nam omogućava da se fokusiramo na ono što je bitno bez da rasipamo energiju koja nam je data.

Disciplina ovime postaje najvrijedniji zadatak koji čovjek treba da ispuni za vrijeme života, jer bez discipline čovjek nije u stanju da angažira svoj puni potencijal, time osuđujući sebe na neupotpunjen život.

Rijeka bez korita ostavlja svoju snagu na samom začeću ne ostavljajući sebi prostora da punim intenzitetom stigne do svoga odredišta.

Mjerilo naše ljudskosti je naša sposobnost da se održimo unutar korita, čvrsto braneći naš dignitet i energiju kao zadužbinu da njome utječemo na okolinu i prenosimo istu čvrstinu i granice na generacije koje dolaze.