Penzioneri, izađite na ulice: Nikšić vašim parama kupuje Dodikovo zadovoljstvo!

Piše: Rasim Belko

U Federaciji BiH danas više niko ozbiljan ne postavlja pitanje da li je premijer Nermin Nikšić politički odan onima koji rade protiv interesa države BiH i entiteta FBiH. Jer sve što radi već mjesecima ukazuje na to da građani Federacije nisu prioritet, nisu cilj, nisu obaveza. Oni su samo kolateral u političkim nagodbama Trojke, u kojima su Milorad Dodik i Dragan Čović jedini sagovornici koji zaista nešto dobijaju.

Priča o 120 miliona KM u budžetu Rs umjesto u Federaciji, pitanje koje je trebao otvoriti premijer, a ne ekspert Zijad Krnjić, ogolila je Nikšića do kraja. Umjesto da uzme stvar u svoje ruke, posluša ljude poput Zijada Krnjića koji imaju i znanje i integritet, Nikšić je izabrao najgori mogući put distancirati se od institucionalnih pravila i istine kako bi zaštitio političke potrebe SNSD-a. Time je bukvalno odradio posao za Dodika bolje nego ijedan SNSD-ov ministar.

No to nije incident; to je obrazac.

Jer nije ovo prva epizoda političkog samoponiženja. Ne treba zaboraviti kako je mandat počeo. SDP je trubio da će preuzeti UIO, da će napokon zaustaviti dugogodišnje manipulacije i uvesti red. Govorili su to samouvjereno, kao da će se sistem otvoriti pred njima, jer “dolazi nova vlast”. A šta se desilo? Dodikov Zoran Tegeltija hladno je uselio u kabinet direktora UIO bez otpora, bez borbe, bez ijednog ozbiljnog pokušaja da se ispuni obećanje. SDP je ušutio kao da nikad nije rekao ono što je rekao. Kao da se ne radi o ključnoj instituciji državnih i entitetskih finansija, nego o nekoj seoskoj zadruzi.

Trojka je ušla u vlast grlom u jagode, gonjena pohlepom za pozicijama, nesposobna da shvati da su pristali na mehanizam u kojem nemaju ni snagu ni integritet. I što je najgore izgleda da im to sasvim odgovara. Jer kako vrijeme prolazi, njihova popustljivost postaje groteskna.

Sjetimo se samo epizoda oko Ministarstva sigurnosti, gdje je Trojka pristala na kadrovska rješenja koja bi u svakoj iole normalnoj političkoj strukturi bila tretirana kao poniženje. Pa vratolomije oko direktora SIPA-e, njegovog zamjenika. Svaka tačka je bila nova kapitulacija. I svaki put je obrazloženje bilo isto: “Stabilnost”. Stabilnost koga? Čije stabilnosti? Stabilnost države sigurno ne, jer ova država nikada nije bila nestabilnija. Stabilnost građana ne, jer oni nikada nisu živjeli teže. Stabilnost Dodika i Čovića, e, to već ima smisla.

Danas smo u tački u kojoj Nikšić i Trojka, mrtvi-hladni, žele halaliti 120 miliona KM entitetu Rs. Novac Federacije. Novac koji bi mogao povećati penzije za mnogo više od onog što Nikšić nudi penzionerima. Novac koji bi mogao biti prekretnica za stotine hiljada ljudi. Ali ne, bitnije je da bude “političkog mira”, da se ne nervira Milorad Dodik, da se ne zamjeri Dragan Čović.

Paradoks je toliko brutalan da čak i Toni Kraljević, HDZ-ov ministar finansija FBiH, glasnije brani interese Federacije od njenog premijera. Kada HDZ izgleda principijelniji od SDP-a, znamo da nešto u ovoj zemlji nije samo poremećeno nego je potpuno polomljeno.

Ipak, najtužniji element cijele priče je tišina penzionera. Najbrojnije, najugroženije, najzapostavljenije kategorije. Ljudi kojima ovaj novac realno znači životnu promjenu. Izostanak njihove reakcije najbolji je pokazatelj koliko je društvo iscrpljeno, koliko je strah zamijenio bunt, a nada postala luksuz. Ali istina je jednostavna ako oni ne dignu glas, niko neće. A Nikšić će nastaviti raditi ono što najbolje radi glasati protiv interesa entiteta koji vodi, a u korist politika koje ga drže u šaci.

Zbog svega ovoga, pitanje više nije zašto Nikšić šuti. Pitanje je gdje je crvena linija? Ima li je? Ako se oprosti 120 miliona danas, šta je sutra na meniju? Elektroprenos? granice? državna imovina, pardon njiva? Sve smo to već vidjeli, svaki put malo dublje, malo opasnije, malo sramotnije.

Federacija BiH danas ima premijera koji se ponaša kao da mu je najveća odgovornost da “ne pokvari odnose” sa SNSD-om i HDZ-om. A građani Federacije? Oni su za njega samo fusnota potpisana u sitnom fontu ispod autorskog teksta koji pišu Dragan Čović i Milorad Dodik.

I zato je možda najtačnija rečenica koju danas možemo reći Trojka je obećavala promjene. Promjene smo i dobili. Samo nisu bile one koje su građani tražili nego baš one kojima su se nadali Dodik i Čović.

Zbog toga, penzioneri vrijeme je da izađete na ulice, novca ima za mnogo veće penzije, samo ga Nikšić poklanja Dodiku. Izađite i borite se, u suprotnom ćete nastaviti živjeti na ivici siromaštva i čekati da se iza decembarske magle pojavi sunce da biste se malo ugrijali!