Kako se Grad heroj odbranio od agresora s brda: Nije mu pomogao status 'sigurne zone' UN, već isključivo herojstvo Goraždana

(Patria) - "Opsada Goražda u funkciji ostvarivanja strateških ciljeva velikosrpskog projekta", tema je javne tribine upriličene sinoć u gradu na Drini, u okviru obilježavanja 18. septembra - Dana BPK i grada Goražda.

Gost predavač bio je prof. dr. Ermin Kuka, viši naučni saradnik Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu.

Javnu tribinu organizovala je Bošnjačka zajednica kulture (BZK) "Preporod" Goražde, a upriličena je u prostorijama male sale Centra za kulturu.

Kukino obraćanje u nastavku možete pročitati u cjelosti:



Operacije "Krug" i "Drina"

Prošle su pune 32 godine od operacija "Krug" i "Drina", koje su trajale od 16. avgusta do 18. septembra 1992. godine, čijim okončanjem su branioci Goražda, pripadnici 1., 31. i 43. Drinske udarne brigade postigli do tada najveće uspjehe koje je Armija Republike Bosne i Hercegovine postigla u prvoj godini agresije, kada je oslobođeno više od 600 kvadratnih kilometara nešto ranije okupirane teritorije općine Goražde. Po tim operacijama i uspjesima u njima, Goražde je s opravdanjem dobilo epitet Grada heroja.

Za potpunije razumijevanje ciljeva i namjera agresora početkom agresije, konkretno na primjeru grada Goražda, neophodno je prethodno razumijevanje i spoznavanje šireg konteksta tih zločinačkih pohoda na grad. Naime, konac 20. stoljeća obilježila je agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu s krvoprolićem kolosalnih, gigantskih razmjera, s tim da su ti stravični događaji postali dio tragične povijesti Bošnjaka.

Naime, već u proljeće 1992. godine suverena, nezavisna i međunarodno priznata Republika Bosna i Hercegovina našla se na udaru brutalne agresije Savezne Republike Jugoslavije (Srbije i Crne Gore). Osnovni cilj je bio ostvarivanje višestoljetnog velikosrpskog/velikodržavnog cilja koji se ogledao u konačnom rješenju pitanja Bošnjaka na zaokruženom prostoru u kome bi isključivo i samo živjeli Srbi. Radilo se, zapravo o "konačnom" stvaranju tzv. velike Srbije. To nije moglo biti postignuto nikakvim drugim sredstvima osim razaranjem bh. društva i države, prevashodno kroz počinjenje teških oblika zločina nad većinskim bošnjačkim narodom.

U srži svega su ciljevi razrađeni u konceptu velikosrpske ideologije, koja je polazna osnova u razumijevanju agresije na Republiku Bosnu i Hercegovini početkom 1992. godine. Srpski velikodržavni program je od početka imao jasne i zacrtane teritorijalne ciljeve. Oni su se nastojali dokumentirati i argumentirati raznim falsifikatima, izmišljenim konstrukcijama i neracionalnim objašnjenjima. Krajnji cilj toga jeste "ujedinjenje svih srpskih zemalja" u velikoj Srbiji. Stoga je obrazac velikosrpskog teritorijalnog programa klasičan primjer upravo takve (pseudo) argumentacije.

Prividno zatišje u realizaciji velikosrpske ideologije trajalo je od 1946. godine, kada je uhapšen i strijeljan Dragoljub Draža Mihailović, pa do 80-ih godina 20. stoljeća. U godinama od 1946. pa do početka 80-ih, bilo je određenih događaja i situacija, tj. pojava nacionalističkih (osobito četničkih) ispada. Ona su se ogledala, prvenstveno, na polju međunacionalnih odnosa. Tako, primjerice, u julu 1962. godine je pripremljena Analiza o međunacionalnim odnosima na goraždanskom srezu. Analizu je pripremio SUBNOR Goražde.

U tekstu Analize, u zaključnom dijelu se, pored ostalog, navodi sljedeće: "Kada cjelokupnu ovu problematiku današnjeg stanovništva tretiramo i sagledavamo, ne kroz osjećanja stanovništva, običaje i svijest tog stanovništva, nego kroz stvarne istupe na šovinističkoj osnovi (vjerskoj netrpeljivosti) po njihovom broju i intenzitetu, onda se oni mogu svesti na vid djelovanja četničko-ustaških i drugih reakcionarnih elemenata kroz pojedinačne oblike tuča, izazivanja, pjevanja uvrjedljivih pjesama, koristeći naprijed istaknute momente (vjerska netrpeljivost, posljedice rata, imovinsko-pravni odnosi itd.). U 1960. godini evidentirano je 157 pojedinačnih istupa na toj osnovi, tri tuče sa 15 učesnika. U 1961. godini 125 pojedinačnih istupa i jedna tuča. U prvom polugodištu ove godine oko 96 istupa. (ovi podaci odnose se na cijeli srez)."

Ponovo probuđena velikosrpska ideologija početkom 90-ih godina 20-og stoljeća, krenula je u nove teritorijalne pohode, osvajanja i zločinačka djelovanja. Slobodan Milošević je još krajem marta 1990. godine javno govorio da u slučaju disolucije Jugoslavije, računa na jedinstvo sa Crnom Gorom i Makedonijom. Po pitanju Bosne i Hercegovine, govorio je da je neće moliti, ali i da neće moći opstati kao država, jer bitka oko teritorije bez krvi teško je zamisliva.

Na Šestoj sjednici tzv. Skupštine Republike srpske, održanoj 26. januara 1992. godine, zastupnik Milovan Bjelošević je, pored ostalog, izjavio: "Faktičko stanje jeste da mi moramo praviti svoju državu. Da li će se ona zvati velika Srbija, da li će se zvati ujedinjene srpske zemlje, segment te države će biti i srpska Bosna i Hercegovina."

Radovan Karadžić, ohrabren nacionalističkim silnicama u Srbiji i Crnoj Gori, u julu 1991. godine govorio je da je Srpska demokratska stranka Bosne i Hercegovine (SDS) u stanju, ako bude potrebno, da u veoma kratkom vremenu stvori paralelne državne strukture i institucije. U telefonskom razgovoru Radovana Karadžića sa Gojkom Đogom 12. oktobra 1991. godine Karadžić potvrđuje kako u Bosni i Hercegovini ima 400.000 naoružanih Srba.

Tzv. Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini je, u skladu s uputama i smjernicama tadašnjeg političkog i vojnog vrha iz Beograda, na svom 16. zasjedanju u Banjoj Luci, 12. maja 1992. godine, donijela Odluku o strateškim ciljevima srpskog naroda u Bosni i Hercegovini.

Riječ je o šest "strateških ciljeva" fašističkog karaktera:

1. Državno razgraničenje od druge dvije nacionalne zajednice;

2. Koridor između Semberije i Krajine;

3. Uspostavljanje koridora u dolini rijeke Drine, odnosno eliminisanje Drine kao granice između srpskih država;

4. Uspostavljanje granica na rijekama Uni i Neretvi;

5. Podjela grada Sarajeva na srpski i muslimanski, i uspostavljanje u svakom od dijelova efektivne državne vlasti;

6. Izlazak Republike srpske na more.

Radovan Karadžić, predsjednik tzv. Republike srpske je u svom izlaganju na toj sjednici prezentirao zastupnicima detaljnije obrazloženje nekih od navedenih šest "strateških ciljeva", prevashodno zločinačnog i genocidnog genocidnog karaktera:

"Treći strateški cilj je uspostavljanje koridora u dolini rijeke Drine, odnosno eliminisanje Drine kao granice između dva svijeta. I s jedne i s druge strane Drine smo mi i naš strateški interes i naš životni prostor. Mi sada vidimo mogućnost da se sada neke muslimanske opštine, kao enklave, uspostave uz Drinu, da bi oni ostvarili svoja prava, ali da to u osnovi mora da pripadne srpskoj Bosni i Hercegovini. Taj pojas koji je uz Drinu, koliko nama strateški pomaže, nama na pozitivan način, toliko nama pomaže na način što štetimo interese naših neprijatelja da ostvare koridor koji bi ih povezivao sa islamskom internacionalom i uvijek činio ovo područje nestabilnim."



"To je, ljudi, genocid"

General tzv. Vojske Republike srpske Ratko Mladić je u svom izlaganju pred zastupnicima Skupštine rekao sljedeće: "Prema tome, mi ne možemo očistiti niti možemo imati rešeto da prosijemo samo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi i ostali da odu. Pa to je, to neće, ja ne znam kako će gospodin Krajišnik i gospodin Karadžić objasniti svijetu. To je, ljudi, genocid."

Zagovornici i ideolozi tzv. velike Srbije operiraju s rijekom Drinom kao mitološkom rijekom, koja nije, niti smije biti, granica između srpskih zemalja i srpskog naroda. Miloš Obrenović (srpski knez) je u svojim teritorijalnim aspiracijama prema Bosni tražio granicu na Drini - "samo ono 'što je priroda ograničila' tj. rijekom Drinom... - teritoriju s desne strane Drine i s desne strane Lima."

Slobodan Milošević, uz podršku Radovana Karadžića, Podrinje je proglasio strateškim ciljem srpskog naroda, dok su rijeku Drinu proglasili kičmom srpskog naroda, ne dopuštajući da ona bude granica između Srba i Srba. Beogradska djeca, generacije treba da piju vodu sa Drine.
Na sastanku političkog rukovodstva Srbije (aprila ili maja 1991. godine), utvrđen je i plan "da će na području 50 km zapadno od rijeke Drine sve biti srpsko, čisto srpsko"... Eliminisanje Drine kao granice između srpskih država je, u skladu s formiranjem tzv. velike Srbije, etnički čiste srpske države, jedan od strateških ciljeva srpskog naroda.

Imajući u vidu navedene Strateške ciljeve, posebno u kontekstu ranije navedenog trećeg strateškog cilja, agresor (JNA) je posebnu pažnju usmjerio na Goražde kao centar gornjedrinske regije. Ranije je, bez većih problema, uz pomoć vojnih formacija SDS-a, okupirao ostale gradove gornjeg Podrinja. Time je svu pažnju usmjerio prema Goraždu, do tada gradu koji jedino nije okupirao. Goražde se našlo u potpunom okruženju, kojim su prekinute i sve putne komunikacije do najbližih teritorija pod kontrolom ARBiH. Kada je to urađeno, u ranim jutarnjim satima 4. maja 1992. godine počelo je granatiranje uže gradske jezgre.

U početku, agresor je ostvario određene uspjehe, okupiravši dijelove teritorije dotadašnje općine Goražde. Slobodna teritorija Goražda pod opsadom iznosila je oko 400 km2. Do avgusta i septembra 1992. godine nije bilo značajnijih pomjeranja linija odbrane. Branioci Goražda su 16. avgusta pokrenuli dvije značajne operacije za oslobađanje okupiranih dijelova općine. Operacije su nazvane "Krug" i "Drina". Trajale su od 16. avgusta do 18. septembra 1992. godine.

Prvo su krajem avgusta uspješnim akcijama oslobođene dominantne kote na lijevoj obali rijeke Drine. Nakon toga, u septembru 1992. godine linija odbrane pomjerena je i na desnoj obali rijeke Drine. Tim akcijama oslobođena je cijela teritorija općine Goražde.

Namjera i ciljevi agresora i zločinaca koji su Goražde držali pod opsadom izražena je u brojnim dokumentima njihovih brigada. Nisu birali metode i sredstva, niti su pravili razliku između vojnih i civilnih ciljeva kako bi uništili bošnjačko stanovništvo i grad u potpunosti okupirali. Tako, primjerice, u naređenju TG Višegrad upućenom Komandi 3. plpbr Čajniče, od 11. februara 1993. godine, između ostalog, u tački 3 stoji: "Odmah otpočeti dejstvo artiljerije po rejonu Goražda i po neparnim satima sa po 2-3 projektila. Dejstvo prekinuti u petak, 12.02. a u subotu, 13.02. ostvariti jaku koncentraciju vatre po rejonu pijace u Goraždu." Naređenje je potpisao pukovnik Dragiša Masal, koji je preminuo 2017. godine. Nikada nije odgovarao za ratne zločine počinjene na području Višegrada, Goražda i za otmicu u Štrpcima.

Komandant-pukovnik Svetozar Parežanin je 8. marta 1993. godine potpisao naredbu u kojoj, između ostalog, stoji: "Izvršiti artiljerijsku podršku sa 5-7 projektila u vremenu od 11.00 do 11.30 sati po ciljevima: 3. plpbr Ustiprača, brda i Goražde (džamija)."

Dana 6. maja 1993. godine Goražde je Rezolucijom 824 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija proglašeno "sigurnom zonom". Međutim, status "sigurne zone" stanovnicima Goražda nije značio ništa, budući da je, prema istraživanjima dr. Muamera Džananovića, nakon dobijanja statusa "sigurne zone" UN-a, od 6. maja 1993. godine, do kraja agresije ubijeno najmanje 64, a ranjeno najmanje 204 djece. Također, agresor je, ne mareći na status Goražda kao "sigurne zone" pokrenuo veliku napadnu operaciju u dvije etape: Prva etapa - operacija "Mač 1" od 28. maja do 6. juna 1993. godine i Druga etapa - operacija "Mač 2" od 9. juna do 29. juna 1993. godine.

U stvarnosti, Goražde je, kao i ostale enklave, bilo sve drugo, samo ne "sigurna zona". To potvrđuje i sam generalni sekretar Ujedinjenih nacija Boutros Ghali po pitanju Srebrenice. On je uputio Direktivu komandantu UNPROFOR-a u Srebrenici, generalu Wahlgrenu, u kojoj ga obavještava da Rezolucija ne podrazumijeva obavezu angažovanja UNPROFOR-a u zaštiti sigurne zone.

Koliko je Goražde bilo zapravo nesigurna zona, najidikativnije dokazuje dokument Komande TG Višegrad, pod nazivom Plan obilaska, pomoći i kontrole b/g i discipline na borbenim položajima jedinica TG Višegrad, dostavljen komandi Drinskog korpusa tzv. Vojske Rs na odobrenje, od 29. novembra 1993. godine. U tom dokumentu, koji je potpisao komandant-pukovnik Dragiša Masal, navode se zaduženja komandama 1., 2., 3., 4. i 5. Podrinjske lake pješadijske brigade u sastavu TG Višegrad, sa zadatkom koji glasi: Informisanje boraca i starješina sa ciljem podizanja borbenog morala i discipline na viši nivo i aktivnostima za činjenje što nesigurnijeg položaja protivničke strane u zaštićenim enklavama.



Brojna genocidna djela

Radovan Karadžić je na 33. sjednici tzv. Skupštine srpskog naroda, održanoj 20-21. jula 1993. godine, nakon agresorske ofanzive, rekao sljedeće: "Goražde je naše, možda ćemo morati praviti neke ustupke u samom dijelu Sarajeva da bi Goražde ostalo naše, jer značaj Drine za Republiku srpsku i za srpski narod je ogroman i konačno, jedan od strateških ciljeva da Drina ne bude granica. To smo donijeli ovdje u ovoj Skupštini."

U dokumentu komande 3. plpbr upućenom komandama TG Drina i TG Višegrad, od 18. oktobra 1993. godine, koji je potpisao komandant-pukovnik Rade Danilović, stoji: "Molim dejstvo artiljerije po gradu Goraždu u 17.00 sati 18.10.1993. u cilju odmazde za devet poginulih boraca 3.plpbr." Dokument je šifriran oznakom "Hitno". Dakle, radi se o klasičnoj naredbi za neselektivno granatiranje, što uključuje i civilne ciljeve.

U Goraždu pod opsadom počinjena su brojna genocidna djela, budući da su izvedena kao dio politike da se uništi postojanje grupe (naroda). Ovdje posebno izdvajamo dva:

- Sprječavanje rađanja, koje uključuje nasilnu sterilizaciju, nasilni prekid trudnoće, zabranu brakova, dugotrajna odvojenost muškaraca i žena s namjerom sprječavanja rađanja;

- Nasilno premještanje djece, osoba ispod 18 godina, koje može biti direktnim prisiljavanjem ili zbog straha od nasilja, zatvaranja, psihološkog maltretiranja ili drugih vidova mučenja.

Genocidna djela ne moraju ubiti ili uzrokovati smrt pripadnika grupe. Uzrokujući teške tjelesne i mentalne povrede, sprječavanje rađanja i premještanje djece su djela genocida učinjena kao dio politike da se uništi postojanje grupe. Upravo su civili, a posebno djeca, bili meta namjernog djelovanja agresora koji je držao Goražde pod opsadom. Ubijenih preko 120 i više od 400 ranjene djece, jasan su dokaz genocidne namjere agresora koji je Goražde držao pod opsadom.

Civili su bila meta, ne samo artiljerijskog, već i kontinuiranog snajperskog djelovanja agresora s okolnih brda oko Goražda. Predstavljala su za agresore prijetnju za vascijelo srpstvo na prostoru cijelog Podrinja. Kako to primjećuje Tomislav Marković: "Pripadnike srpskih oružanih snaga osjećaj ugroženosti obuzimao je najčešće kad se sretnu sa civilima, starcima, ženama, djecom, zarobljenicima i sličnim terorističkim kategorijama stanovništva opasnim po vascijelo srpstvo, pa su bili prinuđeni da smrtonosnu prijetnju sasijeku u korijenu."

Civili u opsjednutom Goraždu su, upravo za pripadnike srpskih agresorskih formacija, bili prijetnja koju su nastojali eliminisati svim raspoloživim oružjem. Posebno je to bilo direktnim snajperskim djelovanjem. Agresor se nije obazirao na brojne međunarodne konvencije, deklaracije, protokole, sporazume koji štite civile tokom oružanih sukoba. Naprotiv, kršio je sve to, jer je s namjerom snajperskim i artiljerijskim djelovanjem ubijao djecu.

U vrijeme najvećih ofanziva agresora i zločinaca na grad Goražde 1994. godine, Roy Gutman navodi: "Uključivanje vojnih potencijala, kao osnove za izvođenje napada na Goražde produkt je strateških interesa. 'Goražde se nalazi u blizini srbijanske granice i zadnja stvar koju bi Srbijanci željeli tamo, bila je jedna muslimanska enklava', tvrdi Džonatan Ejl, vojni ekspert iz Londona... 'Ali, za razliku od događaja u proljeće 1992. godine, kada su napadani i osvajani gradovi u Podrinju, jugoslovenska vojska sada svjesno prikriva svoju umješanost.'"

U dokumentu Glavnog štaba VRs od 12. aprila 1994. godine stoji: "Procjene predsjednika su da ćemo počev od sutra (13.04.1994.) popodne imati najviše tri dana da riješimo pitanje Goražda, poslije čega će vjerovatno doći do potpisivanja prekida neprijateljstava sa razgraničenjem na ostvarenim linijama, ili će sukob poprimiti šire razmjere. Upravo zbog toga predsednik Rs insistira i naređuje da se predstojeće navedeno vrijeme maksimalno iskoristi i u rejonu Goražda uradi što je moguće više u datim uslovima."

Nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, Goražde je jedini grad koji se nalazi na rijeci Drini, a teritorijalno nije pripao entitetu Rs. Stoga se, po svaku cijenu, moraju osigurati, prevashodno, ekonomski uvjeti za opstanak Bošnjaka na ovom području. Potrebno je poduzimanje seta mjera i javnih politika na ekonomskom osnaživanju i jačanju Goražda, kao središnjice okupljanja nesrpskog stanovništva u dolini Drine.



Vizija razvoja Bosansko-podrinjskog kantona (koji čine tri jedinice lokalne samouprave: grad Goražde, općina Pale-Federacija Bosne i Hercegovine i općina Foča - Federacija Bosne i Hercegovine) je - region sa kvalitetnim ljudskim resursima, konkurentnim privatnim sektorom, efikasnom administracijom i održivim korištenjem prirodnih resursa.

Goražde se mora pozicionirati kao središnjica okupljanja bošnjačkog stanovništva u širem području regije Podrinja. Treba postati generator finansijske i ekonomske samostalnosti bošnjačkih povratnika u mjesta u Podrinju, a koja se nalaze u sastavu entiteta Rs. Ovakvi, kao i niz drugih pristupa, mogu biti ključnim otporom i odgovorom za stalno rastuće nasrtaje velikosrpske ideologije i politike na područja Podrinja, u kome je radikalno promijenjena etnička struktura stanovništva kao posljedica agresije i počinjenih zločina nad Bošnjacima.

(D.K.)