'Kukastonosi komesari' u Palestini

Piše: Sead Alić

Svakome tko prati televizijske prijenose etničkog čišćenja u Palestini prije ili kasnije postavlja se pitanje izvora brutalnosti doseljeničke vojske. Je li u pitanju višegodišnja dresura, izvršavanje preuzete obveze od strane plaćenika, realiziranje kolektivno nesvjesnog jedne zajednice koja od svog cilja ne vidi krv koju prolijeva na tom putu? Je li riječ o društvenom karakteru koji je oblikovan stoljećima bijega od asimilacije u mnogim državama svijeta ili političkoj igri nametnute hijerarhije koja je krenula u pohod još jednog eksploatiranja holokausta izvršenog na Židovima Europe. Ili je naprosto riječ o beskrupuloznosti globalnog kapitala koji je odlučio sebi i svojima kupiti jednu zemlju, pa je svoju beskrupuloznost ugradio u sve mehanizme koji tu ideju trebaju realizirati?

Naime danas, nakon mnogobrojnih oblika mučenja i ubijanja Palestinaca, na djelu je i ono naizgled savršeno prikrivajuće – kada smrt dolazi po žive sama. Život je moguć u okolnostima koje su za život potrebne. Kada se te okolnosti ukinu onemogućavanjem pomoći, 'ubijanjem' postrojenja za desalinizaciju vode, rušenjem bolnica, ubijanjem liječnika, uništavanjem opreme potrebne za liječenje, stalnim protjerivanjem bolesnih i gladnih Palestinaca iz mjesta u mjesto, stalnim granatiranjima šator-logora ili kolona koje su se uputile 'sigurnim putem', kao i na mnoge druge načine – smrti je otvoren put da dođe i pokupi one koji su preostali.

Pothranjenost djece Palestinaca jedno je od oružja djece i unuka onih koji su pothranjeni došli u Palestinu tražiti spas od civilizirane Europe. Vjerojatno zvuči patetično, ali nažalost, istina je postala crno-bijela. Svakodnevno se Palestinu i Palestince ubija granatama, bombama, strojnicama, svakodnevno se s njima igraju Igre gladi i Igre preživljavanja, svakodnevno se broj Palestinaca u Palestini smanjuje. Sve prema planu cionista koji su u počecima sanjali o domu, a danas istrebljuju jedan narod da bi bili sigurni u 'čistoj' domovini. San je postao mora svih poštenih ljudi svijeta. Ponajviše stoga što se realizira uz gotovo pa neviđenu brutalnost egzekutora.

Ta je brutalnost evidentna. Ona je i dokumentirana i kao takva neporeciva istina. To što s količinama brutalnosti na terenu također 'brutalno' raste količina medijskih uradaka koji doseljeničke vojnike žele predstaviti kao 'najciviliziraniju vojsku na svijetu' - novo je svjetsko čudo i izravan dokaz o globalnoj medijskoj moći nacije koja se doselila u Palestinu.

No mediji su samo mađioničarski plašt kojim se beskrupuloznost tek prikriva. Korijene bešćutnosti treba potražiti iza kulisa, iza riječi obećanja doseljeničkih vlada, negdje u sferama koje bi se mogle označiti karakterom jedne nacije, kolektivno nesvjesnim jednog naroda - u povijesnom hodu od vjerskog prema nacionalnom. Razumjeti korijene zlodjela etničkog čišćenja moguće je jedino ulazeći u povijesnu analizu hoda prema natrag židovskog naroda. Razumjeti Židove znači biti na tragu autora kao što su Pappe, Finkelstein, Schlaim, Raz, Khalidi, ali i velikih intelektualaca svojih vremena, Dostojevskog, Solženjicina, Karla Marxa i mnogih drugih koji su uviđali probleme koji su se izborili za sintagmu židovsko pitanje. Nijedan autor do sada nije dao konačan odgovor. Nažalost, on će biti moguć tek nakon svega što je cionistički kolonijalizam učinio u Palestini.

Cionistički put prema natrag

U razumijevanju židovskog puta prema natrag može nam pomoći i Aleksandar Solženjicin (i to na iznenađujući način). Čitajući njegovu knjigu Dva veka zajedno i gledajući prijenose eliminiranja Palestinaca uživo, čitatelj se može upitati i o karakteru boljševizma u Rusiji nakon Oktobarske revolucije. Ne može se naime ne upitati o milijunima ruskih uglavnom seljaka koji su nastradali od ruke boljševika. Konačno ne može ne uzeti u razmatranje tezu koju i Solženicin promišlja a ona propituje svojevrsni židovski karakter boljševičke revolucije.

I premda će odmjereni Solženjicin uvijek reći da su Rusi sami krivi za sve što im se dogodilo ipak će kroz cijeli drugi tom svog djela Dva veka zajedno, navoditi stavove i ruskih i židovskih političara, teoretičara, kulturnih radnika, povjesničara, o ogromnom broju Židova ne samo u vrhu boljševičke vlasti nego i među egzekutorima koji su sijali smrt.

Solženjicin nalazi realnim da se nakon ponižavajućeg odnosa carske nomenklature prema Židovima (kojemu nije izbjegao ni ruski seljak) mogla očekivati svojevrsna osveta Židova koji su sudjelovali u oblikovanju, provođenju i obrani revolucije. Dakle uz sve ograde i pokušaje da se izbjegne osuda naroda ili vjere, Solženjicin je ipak detektirao utjecaj židovske populacije u Rusiji na zbivanja koja su u konačnici rezultirala milijunima mrtvih.

Gledajući bahatost doseljeničke vojske u Palestini čovjek se ne može osloboditi slika boljševičke bahatosti. Imajući na umu židovski pečat Oktobarske revolucije stvari poprimaju zastrašujući oblik. Treba li izbjegavati govoriti o tome? Ne. Može li se nedvosmisleno tvrditi da postoji veza između brutalnosti kojom su se koristili boljševici u realiziranju revolucije koja nije bila revolucija? Ne. Ono što nam preostaje to je slaganje mozaičke slike kroz stoljeća pa i tisućljeća, slike koja treba odgovoriti na pitanja asimilacije, vjerske mržnje, isključivosti, odnosa religijskih hijerarhija prema edukaciji svojih vjernika, i mnoga druga pitanja. Vratimo se Solženjicinu povratkom na problematiziranje revolucije koja nije bila revolucija.

Oktobarska revolucija niti u primisli nije bila ono o čemu je pisao Karl Marx. I to ne samo zato što je u Rusiji bila riječ o rušenju feudalističkog uređenja i pokušajima uspostavljanja građanskog društva. Sve se više otkriva namjera njemačkih vlasti da realiziraju plan Židova Aleksandra Parvusa (rođenog kao Izrail Lazarevič Gelfand), koji je predložio čitavu paletu revolucionarnih gibanja na ruskoj sceni, a Lenjina kao glavnog glumca. Naravno, da bi razdvojili Ruse od saveznika i barem nakratko umirili jednu (istočnu bojišnicu), Nijemci su pristali, financirali projekt, a glavni glumac dao je projektu obilježja revolucije.

http://nap.ba/qpost/355181

Palestina je treći tom Solženjicinova djela 'Dva stoljeća zajedno'

Piše: Sead Alić Pola svjetskih Židova živjelo je nekad u RusijiGrađanin suvremenog svijeta u pravilu danas živi u neznanju, u strahu i u okvirima koje mu globalna industrija oblikovanja svijesti dopušta. Neznanje se oblikuje stereotipnim odgov

Sasvim je jasno da nisu Židovi narod koji je podigao i realizirao taj igrokaz nazvan revolucijom. Ali dokumenti, odluke, imena, procentualna zastupljenost, sve to govori o snažnom sudjelovanju židovskog naroda u toj svjetskoj tragediji. I sam Solženjicin upozorava da nije riječ samo o imenima vrha revolucije gdje je doista bilo najviše Židova. Solženjicin sve promatra u kontekstu odnosa carizma prema Židovima, težnje Židova da se bave poslovima koji donose veće profite, neuspjehu državnih vlasti carske Rusije da u periodu od 80 godina privoli Židove obradi zemlje, dakle životu na selu, te u svjetlu dugogodišnjeg otpora židovske zajednice prema ruskom jeziku, ruskim institucijama pa i školovanju na ruskom jeziku. Solženjicin je dosta prostora poklonio kaganskoj strukturi oblikovanja židovske zajednice u Rusiji. Neizrečena je sugestija da su kagani kao vođe židovskih zajednica imali ista prava koja su imali politički komesari boljševizma.

Ono što danas posebno pada u oči to je slična ili gotovo istovjetna brutalnost vođa cionističkih doseljenika u Palestinu i židovskih političkih komesara u SSSR-u. Rusi su ulaskom Židova u sve strukture boljševičke vlasti (prema mišljenju običnog ruskog seljaka, često indoktriniranog Staljinovim propagandnim strojem) postali gotovo pa stranci u svojoj zemlji.

Iz toga nije daleko pomisao da je boljševička vlast u Rusiji (a prema mnogima ta je vlast imala židovski pečat) započela je ono što je cionistički boljševizam u Palestini doveo do pred sam kraj.

Židovski komesari u palestinskom Gulagu

Iz te perspektive gledano stvari bi mogle zvučati i ovako: Narod koji je prije doseljenika živio na području Palestine stjeran je u palestinski Gulag (Gazu) iz kojeg se ne može izaći i u koji se ne može ući bez odobrenja 'židovskih komesara'. Za ubojstva nitko ne odgovara. Stanovništvo se maltretira na sve poznate i neke nove 'kreativne' načine. Privatno vlasništvo Palestinaca oduzima se i prelazi u ruke 'revolucionarne' vlasti. Mladi židovski skojevci dežuraju po visoravnima najavljujući nova oduzimanja zemlje, stoke, kuća, maslenika...

Solženjicin podastire desetine dokumenata, izjava, citata iz knjiga enciklopedija... Kako ruskih tako i židovskih. Svi se autori uglavnom slažu u jednome: Oktobarska revolucija i njeno djelovanje pod snažnim su organizacijskim utjecajem predstavnika židovske vjere. Od same ideje preko organizacijske mreže do života revolucije - Židovi su bili ključna koordinacijska snaga. Je li to ostavilo traga na društvenom karakteru naroda koji kroz povijest putuje prema natrag? Jesu li osvete ruskih proleterskih vođa nakon revolucije u Rusiji ostale ubilježene u kolektivno nesvjesnom tragača za vlastitom domovinom? Jesu li izvršeni zločini za koje je optužena revolucija kao takva a ne njeni izvršitelji odnosno oni koji su joj dali pečat?

U tom kontekstu Solženjicina posebno smeta što zapadni svijet 'zaboravlja' koja je bila uloga Židova u Oktobarskoj revoluciji. Rusija je osuđena, ruski narod je osuđen, a Židovi su se iz svega izvukli kao žrtve. Je li riječ o strategiji koja uvijek pobjeđuje ili strategiji koja će uvijek iznova voditi Židove prema novim holokaustima?

Palestina je danas podsjetnik onima koji ne uče iz povijesti kako i koliko može biti okrutna osveta židovskih boja. Pa čak i onda kada se izvršava na nedužnima, onima koji su ih primili u svoju kuću. Beskrupuloznost zla ima svoje duboke korijene u vjerskim slojevima kolektivnog bića. Otuda nije nemoguće misliti da je uzimanje Boga i božjih riječi kao opravdanje put u pakao popločan božjom riječju.

Što bi to moglo značiti ako je revolucija u Rusiji bila plan koji je iz židovskih ruku došao do njemačke vlade koja ga je financirala. Koje su konzekvence činjenice da su ključna mjesta u revolucionarnoj hijerarhiji u Rusiji zauzimali Židovi. Što ako boljševička okrutnost prema ruskom seljaku nosi oznaku židovske osvete? Konačno, što ako se u SSSR-u stvorio protptip nasilja s pečatom i potpisom Židova?

Povijesna je činjenica da je svaki kolonijalizam da bi ubijao i eksploatirao ljude osvojenih zemalja morao domorodce proglasiti 'neljudima'. Bile su to obične životinje koje se moglo koristiti za rad, zoološke vrtove po europskim prijestolnicama, sa čijim je životima raspolagao svaki kolonizator skriven iza svoje puške i iza ideologije 'više rase'.

Doseljenička vojska se danas u Palestini ponaša kao vojska više rase kojoj je sve dopušteno.

I sasvim je svejedno poziva li se na Talmud ili na europska kolonizatorska načela. Na djelu je zločin rasne, vjerske mržnje iz kojega proizlazi Bogom i njegovim riječima pravdani genocid.

Za milijune ubijenih Rusa za vrijeme revolucije na kraju su kao krivci predstavljeni boljševici i Karl Marx koji je otvorio liniju nasilja preko Lenjina Staljina i ostalih. No što ako su marksizam socijalizam i Marx bili samo trojanski konj za revoluciju koja to nije bila, za građanski rat koji je mnogim Židovima dao šansu da s maskama revolucionara i pod crvenim zastavama uvježbavaju teror za sanjano osvajanje Palestine? Naravno ne svjesno, no u konačnici možda onako kako se u povijesnom slijedu nadavalo. Cionistički pokret u Rusiji bio je vrlo snažan. Ideja o Palestini uvijek je bila na stolu. Na stolu je bila i ideja da će se jednom Židovi morati boriti za tlo Palestine.

Onaj tko daje konačni potpis zaslužuje da se djelo nazove njegovim imenom. Ako je djelo Karla Marxa samo plašt ispod kojeg se krije teološko-cionistička ideja onda je Oktobar Rusiji donio Židovsku revoluciju. Revolucija je to koja se poziva na Marxa ali kojoj smjer određuju, kako na jednom jesti bilježi Solženjicin -'kukastonosi komesari'.

Godine 1917 Židovi nisu imali baš veliki izbor. Rusi su im odredili područja koja su mogli naseljavati. Ali ni Zapad nije bio blagonaklon. Kvote za useljavanje Židova odredile su zemlje kao što su Francuska, Engleska, Njemačka, pa i Amerika. Današnjim bi se jezikom reklo da su se te zemlje borile za kršćansku Europu. Tada je to bila Europa s doziranim brojem Židova. Kada desničari danas po Europi zagovaraju sprečavanje ulaska migranata onda govore o zaštiti judeokršćanske Europe. Rat za Europu rekao bi Marr je izgubljen. Da je živ dodao bi: Rat za Ameriku vodi se trenutno u Palestini.

Zašto su zapadne zemlje uvodile 'embargo' na uvoz Židova. Zašto nisu bili dobrodošli u njihovim zemljama ako su se toliko zalagali za njihova prava u Rusiji. Odgovor je nažalost samo jedan. Interesirala su ih ruska bogatstva a ne Židovi.

Slično i danas. Cionisti obavljaju prljavi posao za militariste Zapada. No jedno se promijenilo. Oni koji su bili korišteni - počeli su koristiti. Amerika se našla u klopci bivših izvršitelja radova. Običan američki građanin talac je igre u kojoj je Amerika već izgubila.

Rat koji se vodi protiv Palestinaca izgubit će ne samo cionisti, ne samo Židovi cijeloga svijeta, nego će poraz doživjeti i politička moć Amerike i Europe.