Korona nije variola, a paranoja nije u osnovi realnosti, ona je u osnovi straha od realnosti

Piše: Kemal Dizdarević

Strah od neizvjesnosti je u u osnovi straha od smrti. Virus nazvan SARS-CoV2 ne poznajemo dovoljno, pa iako bolest Covid-19, koju ovaj virus uzrokuje, nije ništa strašnija po ishodu od
obične gripe zatvorili smo sve svoje puteve da je slučajno ili namjerno ne susretnemo. Ali Englezi obično imaju orginalan odgovor. Britanija je i dalje otvorena. Samo oni sa perzistentnim kašljem i povišenom temperaturom ostaju izolirani u kućnim uvjetima.

Bolnice im se ne preporučuju jer su one, što je općepoznato, rizična mjesta. Ovaj pristup se oslanja na činjenicu da će izlaganje velike proporcije populacije ovom virusu pomoći u razvijanju kolektivnog imuniteta.

Ako pogledamo brojke vidimo da je smrtnost od Covid-19, za prepoznate slučajeve, 2-3 %. Mnoge je više onih koji nisu prepoznati, koji su inficirani, ali nemaju simptome i znake, tako da je stvarna smrtnost signifikantno niža od pomenute brojke. Od 7.700.000.000 ljudi na svijetu zaraženo je oko 130.000. Broj novih slučajeva u Kini danas iznosi samo 11 (ukupna populacija u Kini je preko 1.350.000.000). 

Tri su problema koje implicira ovaj virus: strah od nepoznatog, virulentnost odnosno lako širenje, te nepostojanje specifične terapije (ovo posljednje posebno potencira neizvjesnost). Covid-19 ima veći potencijal za širenje od SARS-a i MERS-a, bolesti koje su se zaustavile za nekoliko mjeseci, ali čija je smrtnost bila značajno veća. SARS-CoV2 je uspješan virus, što znači da se lako širi, ali da slabo ubija. Kada se 1972. godine jedan hadžija vratio iz Meke u tadašnju Jugoslaviju buknula je epidemija velikih boginja (variola virus) što je vjerovatno posljednji slučaj ove bolesti u Evropi (globalna eradikacija bolesti je postignuta 1980.godine). Ozbiljnim pristupom i karantinom (inače izumom dubrovčana) bolest je brzo suzbijena. Rizik smrti od velikih boginja je bio preko 30 % uz sljepilo kao moguću dugoračnu sekvelu kod preživjelih.

Svaki problem traži pristup proporcionalan njegovoj ozbiljnosti. SARS-CoV2 nije variola, a paranoja nije u osnovi realnosti, ona je u osnovi straha od realnosti. Zamislite podatke o nečemu jasno definiranom, ubikvitarnom i svakodnevnom, o nečemu potpuno poznatom što nije mistificirano i apstraktno. Promislite sljedeće fakte o teškoj povredi mozga koja je pandemična (u smislu pojavnosti u čitavom svijetu), a u preneseom značenju i virulentna (bez virusa, ali neizbježna kao mogućnost).

Širom svijeta 50 miliona ljudi doživi teško traumatsko oštećenje mozga sa smrtnošću većom desetine puta od smrtnosti ovog virusa. Utemeljena procijena je da polovina svjetske populacije ima jednu ili više teških trauma mozga tokom svog života. Ova teška povreda mozga je vodeći uzrok smrtnosti kod mladih adulta I glavni uzrok smrti i invalidnost u svim zemljama svijeta i u svim dobnim skupinama (Lancet Neurology-Novembar 2017, http//dx.doi.org/10.1016/S1474-4422(17)30371-X).

Ovo se samo odnosi na traumu mozga, ne na trauma kičme ili politraumu koja uključuje ostale organe i organske sistema. Ovo je nešto što nosi smrt, ali kao da je ova smrt poznata jer je dugo tu, ne izgleda tako mistično i za nju ima lijeka. Ona nije vanredna, ali o njoj treba mislite kada ova virusna paranoja prođe. A brzo će proći. Jučer je došla dvadesetogodišnjakinja sa potpunom oduzetošću zbog teške povrede vratne kičme, dok je prije par dana hirurški tretirana mlada majka sa teškom povredom mozga i vratne kičme čije je četvero djece poginulo u istoj saobraćajnoj nesreći. Strašna tragedija negdje na Bliskom Istoku. Našem iskustvu bliska tragedija. Slično je i kod kineza, balkanaca i zapadnjaka.

Prije neki dan, u ozbiljnom tonu, prezentirala je da ima ukupno 36 respiratora. I da će kupiti još poneki. Respirator za njen KCUS. Vjerovatno uz pomoć nove ‘afere’, a u režiji ‘čo’jeka joj’.
I uz čvrstu podršku, u njoj ambivalentno doživljenih, poltrona (poltron u izvornom značenju znači kukavica; od kukavice do ulizice stvarno kratak je put. Zar nije tako, Haso?). Zamislite da postoji SAMO 36 respiratora u najvećoj zdravstvenoj instituciji u državi. 

Covid-19 malo traži, ali u ozbiljnim slučajevima respirator mu je mandatoran. Kao i kod teške povrede mozga. Neodstatak respiratora se danas, ali i jučer, može jasno definirati kao organizacioni neuspjeh. Virus je, u ovom slučaju, dao BiH javnosti korisnu informaciju o nespremnosti KCUS da izađe na kraj sa raznim nepogodama, epidemijama i traumama. Očigledno je da ona i poltroni nisu spremni. Da li je to možda stvarni razlog preusmjeravanja pacijenata u Opću bolnicu? Naravno da nije jer je ovom novom koalicijom Opća bolnica ponovo postala okupirana.

Kada je nedavno onaj njen infektolog-politolog i demagog u razvoju sazvao poveći skup da na njemu priča o virusu možda se samo pravio Englez i pokušao neuspješno kontrirati svojoj direktorici. Ili možda pojma nije imao o čemu priča, kao što pojma nema ni ona, ni čo’jek joj. U ozbiljnom tonu, na kraju, naglasimo ponovo staru, vanvremensku istinu da su pranje  ruku, vakcinacija i antibiotici ključna dostignuća medicine. Podrezan jezik ne spada u dostignuća, a posebno nema veze sa virusom.

Kemal Dizdarević je bio zaposlen kao specijalista neurohirurg i subspecijalista cerebrovaskularne hirurgije na Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu. Zatim je dobio otkaz. Nakon spora, Općinski sud u Sarajevu donio je rješenje koje bi Kemala Dizdarevića trebalo da vrati u KCUS, ali je dobio otkaz po drugi put. Privremeno je otišao na Bliski Istok