Ivan Ivanji za Patriju: „Tito je bio najimpozantniji lik dvadesetog vijeka“

Zabilježio: Sead Omeragić  

Ivan Ivanji (90), veliko književno i prevodilačko ime, jučer, 24. januara je napunio 90 godina života. Paralelno sa karijerom pedagoga, diplomate, novinara prevodio je najljepšu evropsku književnost. Na njemački je preveo Danila Kiša, Davida Albaharija, Vidosava Stevanovića, sa njemačkog Gintera Grasa, Rozu Luksemburg, Bertolta Brehta, Karla Jaspersa, sa mađarskog Šandora Petefija, Endrea Adia, Janoša Hercega... Pisao je bajke za djecu, priče, eseje, te brojne izuzetno čitane istorijske romane. Otvoreno je upozorio na historijski revizionizam u Srbiji. To sublimira u rečenici: „Car Trajan nije imao kozje uši, nego je napravio most preko Dunava.“  

Uz čestitku za rođendan, uvijek zanimljiv sagovornik, za novinsku agenciju Patria Ivan Ivanji se prisjetio nekih životnih detalja. Bilo je tu iznošenje stava o narodu i domovini iz ugla prevodioca:     

Ivanji: Slabi ljudi, koji ne nalaze prave temelje u sebi, traže zajedništvo u religiji ili naciji. Breht je jednom rekao da nikad neće upotrijebiti riječ „narod“, jer to na njemačkom jeziku zvuči nacistički, ako bude neophodno reći će „stanovništvo“. Pokušajte riječ, odnosno, pojam, „narod“, onako, kako na našem zajedničkom jeziku zvuči, da prevedete na engleski. Nemoguće. Možete „Nation“, ali to je nacija, ne narod, „People“, ali to je narod u smislu „hajde, narode, da pijemo“ ili „Folks“ to zvuči folkloristički ili kao „ljudi“. Problem imam i sa pojmovima „otadžbina“, „domovina,“ jer kod nas imaju tako čudan nacionalistički prizvuk. Međutim, itekako volim svoj zavičaj u užem i širem smislu. Ja bih mogao da živim, na primjer, u Austriji, imam i austrijsko državljanstvo, njemački govorim sa austrijskim akcentom, ne kao stranac, ali meni je nešto kao otadžbina-domovina Voždovac u Beogradu, pa Banat u Vojvodini, Vojvodina u Srbiji, Srbija u pokojnoj Jugoslaviji... Ne mogu da se pomirim s tim da Bled i Bohinj, Rovinj i Zagreb, Sarajevo i Mostar, Budva i Lovćen, Ohrid i Skoplje nisu moji. Gustav Hajneman, koji je bio predsjednik Savezne Republike Njemačke od 1969.-1974. godine, na neko novinarsko pitanje odgovorio je da nije patriota. Novinar je zapanjeno pitao: „Gospodine predsjedniče, zar vi ne volite Njemačku“. Odgovor je glasio: „Ne, ja ne volim države, ja volim svoju ženu.“

Bio je prevodilac Titu, ali, priznaje, nije mu bio vrlo blizak...

Ivanji: Da smirimo loptu, jesam prevodio Titu, jesam tvrdio da prevodilac svog klijenta vidi „intelektualno u donjem vešu“, ali nažalost ne mogu da se pohvalim da sam mu bio vrlo blizak. Samo sam u dva, tri maha stizao da s njim razmijenim nekoliko privatnih rečenica. Najupečatljivije? Njegova mirnoća, fenomenalno pamćenje do najdublje starosti i smisao za humor. Što se tiče raznih gluposti koje se pišu o njemu? Živ čovjek mora da podnosi gluposti. Car Trajan nije imao kozje uši, nego izgradio most preko Dunava. Na istorijskoj distanci isplivaće činjenice i shvatiće se koje su knjige istinite i da je u svjetskim razmjerama Tito bio jedan od najimpozantnijih likova dvadesetog vijeka.

Bilo je prijateljstva pa i bliskosti sa svjetskim književnim veličinama, nobelovcima, poput Gintera Grasa, sa kojim je bio do smrti u kontaktu...

Ivanji: Jeste, umro je i Gras, slučajno smo se baš pred njegovu smrt dopisivali poslije dosta vremena. Znao sam da je bolestan, ali ne da je odlazak tako blizu. Sticajem okolnosti dao je svoj posljednji intervju u životu mom sinu, Andreju. Kad ostarite kao ja, prorijedi se vazduh oko vas. Više od ovih prijatelja na daljini meni nedostaju Ivan V. Lalić, Predrag Palavestra, Branimir Živojinović i mnogi drugi, koji nisu bili iz književno-umjetničkih klanova, malo je ispisnika. Što se književnosti tiče ima novih divova. Ne želim nikog sa našeg postjugoslovenskog terena da istaknem, eto nekolicine malo udaljenijih, a itekako divova. Prije neki dan umro je Amos Oz iz Izraela, za mene je pored njega u samom vrhu svjetske književnosti Mo Jen iz Kine, ali ukazujem na Arundati Roj iz Indije, Čigozu Obioma iz Nigerije, Gaela Faja iz Burundija – eto, i da ne krenem od poznatijih pisaca iz Amerike, Engleske, Francuske i sa latinoameričkog područja, ima šta da se čita.

Posljednjih godine stvarao je i napisao tri historijska romana o rimskim carevima...

Ivanji: Zaista mislim da su moji romani o rimskim carevima najbolje i najvažnije što sam objavio, ali na početku rada na toj trilogiji stajao je jedan slučaj. Oto Bihalji Merin kao urednik izdavačkog preduzeća „Jugoslavija“ planirao je slikovnicu o Dioklecijanovoj palati i naručio da napišem uvod od dvadesetak stranica. Počeo sam da čitam o tom velikanu, vratio sam Bihaljiju zadatak i napisao roman. Pošto u Dioklecijanovom životu mladi Konstantin igra važnu ulogu, sin je njegovog bliskog prijatelja i sucara Konstancija, priča o Konstantinu počinje već u romanu o Dioklecijanu, pa je bilo logično da nešto kasnije moram da napišem poseban roman o njemu. Na kraju knjige o Konstantinu pominjem šta će se dogoditi poslije njegove smrti i tako dolazimo do Julijana. Poslije prvog štampanja Dioklecijana objavio sam više izdanja sve tri knjige, uvijek bih nešto ispravio, definitivno je tek izdanje u „Laguni“ poslije više od četrdeset godina rada. Pokušao sam da priče o tim imperatorima budu i slika savremenih dešavanja. Na primjer, uzor liku Blazija u romanu o Dioklecijanu je Titov dugodišnji savjetnik za medije Blaža Mandić. Blažo i Tito su to znali i odobravali.

Hoćemo li se nadati miru i dobrim vremenima nakon strašnih godina  sukoba...

Ivanji: Bilo bi strašno da nema nade. Ne nadam se da ćemo uskoro biti normalni, pogotovu što cijeli svijet ide u nekom za mene, starca, neprijatnom pravcu, možda je ta nenormalnost nešto normalno, međutim iako nemam nadu, nudim utjehu. Kad pomislim na vrijeme velike rimske imperije i kako se onda živjelo ne vidim velike razlike u kulturi i politici, ali ogromne u civilizaciji. Mi u sjevernijem dijelu Evrope i Amerike, imamo – ako imamo - električnu struju, vodovod i kanalizaciju i - kao prilikom ovog našeg dopisivanja - ne lijepimo marke na koverte, ne moramo da odemo na poštu, odnosno, da čekamo čika poštara, nego kliknemo i povezani smo. Zar to nije napredak?!