Duraković o najvećem institucijskom udaru na knjigu: Društvo na samrti!

Piše: Esad Duraković

Nacionalna i univerzitetska biblioteka (NUB) prestala je s radom, zatvorena je zbog neriješenog statusa, uskraćivanja novca za rad, tako da njeni uposlenici mjesecima nisu dobivali lične dohotke.

Trpjeli su ne samo egzistencijalno nego su takvim odnosom ponižavani i individualno i institucionalno. NUB je – valja to stalno imati u vidu – državna institucija prvorazrednog značaja a nekim barabama u političkim strukturama izuzetno je važno sve državne institucije poniziti i devastirati, uništiti ih jer je svaki uspjeh u tome izuzetan korak ka uništenju države. Ima u tim političkim strukturama (ništa nije pogrešno kao zvati njih elitama!) podosta i „kandidata za barabe“ – to su oni koji u političkom mešetarenju za pozicije pristaju na tu fatalnu devastaciju i mehanizama i simbola državnosti (NUB, ANUBiH i dr.).

Ovi drugi su opasniji! Za prve znamo ko su, kakvi su, šta hoće, ali ovi drugi varaju, obmanjuju narod/glasače jer se ispostavi da su spremni za prodaju i najvećih svetinja – čak i same budućnosti – za kratkoročne manje ili više udobne fotelje. Upalite reflektore – pogledajte njihovo kameleonstvo!

Bukvalnim gušenjem NUB-a, naša lijepa a nesretna zemljica zbog tih baraba ali i nas koji ih ne sprječavamo tone u civilizacijski mrak. Bojim se da šira javnost nije svjesna šta to znači.

To je najveći institucijski UDAR NA KNJIGU kao takvu, na pismenost, na prosvjećivanje, na obrazovanje. Potonuće u kulturalni i civilizacijski mrak! Zatvaranjem NUB-a prestaje mogućnost objavljivanja knjiga jer svuda
u svijetu, pa tako i u nas do zatvaranja NUB-a, knjiga mora prije odlaska u štampariju dobiti u NUB-u CIP i druge šifre koje označavanju njen identitet a samo tako može ući u svjetske baze podataka.

Bez toga je ilegalna i ne može ući u te internacionalne baze podataka. Dakle, barabe nas svjesno guraju u pustoš i u sram pred svijetom. U tamni vilajet.
Ali – rekoh maločas da su nam dugo već poznata njihova imena, nazivi njihovih partija i programi za uništenje BiH. To nije iznenađenje. Međutim, pravo pitanje je šta to mi iz akademske zajednice (pa i narod općenito) činimo da se odupremo tome fatalnom i barbarskom pustošenju.

Uglavnom kukavno i neosviješteno šutimo, pristajući na svaki zulum. Većina govori: Pa naše je da se bavimo naučnim radom.

Takvi uopće ne shvaćaju stvarnost i dogurali su u toj tupavosti do toga da ne mogu ni objaviti svoje naučne radove. Danas samo UNSA ima više od 30 članica. To znači da samo na UNSA ima blizu 900 učesnika u nastavi (redovni i vanredni profesori, docenti), oko 500 saradnika (asistenti i dr.), a ni sam ne znam koliko hiljada studenata ima.

Nastavnici ne mogu objavljivati knjige zbog zatvaranja NUB-a, a bez objavljenih radova/knjiga ne mogu se birati u univerzitetska zvanja. Studentima je
institucijski uskraćen pristup novoj literaturi/udžbenicima (ne mogu se štampati). Zaista je to katastrofa! Umjesto da svi oni koji su u nastavi (i predavači i studenti) dignu glas koliko ih grlo nosi (bio sam „šezdesetosmaš“) i da snažno protestiraju protiv tih mračnjaka, protiv tih žohara koji se najbolje osjećaju u tami i vlagi, oni u ogromnoj većini šute, hoće da se bave (navodno) samo naučnim radom, a ovo je – vele – politika u koju neće da se miješaju.

Valja ponoviti na kraju: Nisu odgovorni samo političari nego još više oni koji su morali a nisu pružili otpor njihovom utrnuću svjetla.

Ovakva zapuštenost, ovako strašan nemar prema budućnosti, zapravo indicira da smo KAO DRUŠTVO na samrti.