Članak

Odgovor Nevenki Tromp: Dobro iščitajte presudu i druge dokumente pa ćete naći u presudi i međunarodni oružani sukob

Iz presude Stanišiću i Simatoviću vrlo je jasno da je postojao udruženi zločinački poduhvat koji su činili najviši politički i vojni dužnosnici Srbije, Republike Srpske i Republike Srpske Krajine.

Piše: Dr. sc. Enver Išerić


Nakon pravosnažne presude Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću, čelnim ljudima Službe državne bezbjednosti Srbije, mi bosanskohercegovački građani i pravnici trebamo da čekamo obraćanje „jedne jedine osobe koja zna tumačiti presude Haškog tribunala, najbolje, najkraće i najjednostavnije“, pa da pokušamo shvatiti o čemu se zapravo radi.

Sve drugo što bi mi eventualno iščitali i zaključili iz tog čitanja te, a i drugih presuda, je površno i pogrešno pa to ne treba uzimati za ozbiljno. To bi se moglo zaključiti iz najave gostovanja Nevenke Tromp na jednoj televiziji, a nakon donošenja presude Stanišiću i Simatoviću.

Uz to treba naglasiti da je Nevenka Tromp politologinja, a ne pravnik, (bar tako stoji u biografiji), ali svakako ne treba smetnuti sa uma da ima bogato iskustvo rada u Haškom tribunalu.

Tako je Nevenka Tromp izjavila „Ne znam otkud potenciranje, trijumfalizam i euforija da je Srbija osuđena za učestvovanje u ratu". Ona također navodi da „u presudi nema međunarodni oružani sukob“. E pa iz ove njene izjave je vidljivo da ona ipak nije jedna jedina osobe koja zna tumačiti presude Haškog tribunala. Zašto?

Pa zato što svi mi znamo da Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju sudi pojedincima za ratne zločine koje su počinili, a ne sudi državama. Iz presude Stanišiću i Simatoviću vrlo je jasno da je postojao udruženi zločinački poduhvat koji su činili najviši politički i vojni dužnosnici Srbije, Republike Srpske i Republike Srpske Krajine, ovisno o vremenu i mjestu počinjenja zločina (Slobodan Milošević, Radmilo Bogdanović, Radovan Stojičić
(Badža), Mihalj Kertes, Milan Martić, Milan Babić, Goran Hadžić, Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić i Željko Ražnatović-Arkan).

A ako su sve ove osobe činile udruženi zločinački poduhvat, a jesu, jer je tako utvrdio Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične sudove, onda je logično da su države, čiji su dužnosnici činili udruženi zločinački poduhvat, odgovorne za posljedice njihovog djelovanja.

Članom 1. Nacrta pravila Komisije za međunarodno pravo utvrđeno je da “Svako protivpravno djelo neke države po međunarodnom pravu povlači međunarodnu odgovornost”, a članom 2. je utvrđeno da “svaka država može biti odgovorna za počinjenje takvog djela”.

Međunarodno protivpravno djelo kumulativno čini:

- Ponašanje koje se sastoji bilo u djelovanju ili propuštanju, a koje se po međunarodnom pravu pripisuje državi. To ponašanje treba da predstavlja povredu neke međunarodne obaveze te države. Djelo se smatra protivpravnim samo po međunarodnom pravu i dopustivost istog djela po unutrašnjem pravu države ne utiče na kvalifikaciju tog djela kao protivpravnog po međunarodnom pravu. U Nacrtu pravila međunarodnog prava napravljena je razlika između običnih “međunarodnih delikata” i “međunarodnih zločina”. Međunarodni delikt je međunarodno protivpravno djelo neke države, bez obzira na predmet prekršene obaveze.

Međunarodni zločin je povreda međunarodne obaveze od neke države koja je bitna za zaštitu osnovnih interesa međunarodne zajednice, a tu povredu je cijela međunarodna zajednica priznala međunarodnim zločinom.

Međunarodni zločin čine povrede obaveza koje zabranjuju agresiju, kolonijalnu dominaciju, genocid, ropstvo, aparthejd i sl. Razlika između međunarodnih delikata i međunarodnih zločina, osim u stupnjevanju, ogleda se i u
naravi njihovih štetnih posljedica. Međunarodni delikti diraju u interese samo povrijeđenih država u pitanju, dok međunarodni zločini narušavaju interese cjelokupne međunarodne zajednice, a veoma često i pojedinaca.

Generalna skupština je tek 14.12.1974. godine usvojila definiciju agresije koja ima snagu preporuke Savjetu sigurnosti da postupajući u smislu člana 39. Povelje radnje navedene u rezoluciji kvalificira kao napad odnosno agresiju. Po toj definiciji agresija je upotreba oružane sile od strane neke države protiv suvereniteta, teritorijalne cjelovitosti ili političke nezavisnosti neke druge države, ili upotreba oružane sile koja je na bilo koji drugi način nespojiva sa Poveljom UN-a.

Po toj definiciji agresiju, između ostalog, predstavlja i upućivanje od strane, odnosno u ime jedne države oružanih bandi, grupa, neregularnih vojnika ili najamnika, koji protiv druge države vrše akte oružane sile toliko ozbiljno da se izjednačuju sa gore pomenutim aktima, donosno značajno učešće jedne države u tome.

Vijeće sigurnosti UN može odlučiti i da drugi akti predstavljaju agresiju. Rezolucijom se dalje naglašava da nikakvi razlozi bilo koje prirode ne mogu služiti kao opravdanje za agresiju, te da agresija povlači međunarodnu odgovornost, a da agresorski rat predstavlja zločin protiv međunarodnog mira.

Prema tome, da li je sada jasno da je Srbija učestvovala u ratu i da „u presudi ima međunarodni oružani sukob“. Djela navedena u presudi Stanišiću i Simatoviću predstavljaju agresiju. Ne mora to u presudi doslovno pisati. Zato imamo definiciju asgresije, pa iz toga izvlačimo zaključak. U pravilu država odgovara za djelovanje njenih organa samo u obavljanju njihovih funkcija. Kada neka ovlaštena osoba ne djeluje za račun svoje države nego u ličnom ili drugom svojstvu, tada, po međunarodnom pravu, akt te osobe nije akt države i država za njega nije odgovorna.

Država također ne odgovara za djela neovlaštenih pojedinaca ili grupa koji nisu njeni dužnosnici i koji djeluju u ličnom svojstvu.

Da zaključimo i vrlo jasno kažemo gospođi Tromp, da iz presude Stanišiću i Simatoviću proizilazi zaključak da je Srbija izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu, da je u Bosni i Hercegovini bio međunarodni oružani sukob, da je Srbija odgovorna za agresiju i ratne zločine koje su počinili njeni organi odnosno ovlaštene osobe kao što su Simatović i Stanišić.

Govoreći o reviziji presude koju je donio Međunarodni sud pravde i kojom je utvrdio odgovornost Srbije za genocid u Srebrenici, jer nije spriječila genocid, a mogla je spriječiti, Nevenka Tromp je izjavila da reviziju nije moguće pokrenuti ponovo. I u pravu je. I to svi znamo. Ali njena izjava, „Moglo bi se otići u UN, reći im da je političko rukovodstvo prevarilo Bošnjake", koja je ustvari odgovor na pitanje šta bi se moglo poduzeti u vezi sa tim pitanjem u
međunarodnoj zajednici, govori o tome da njene izjave u vezi sa ovim pitanjem uopšte ne treba uzimati za ozbiljno.

Nisu Ujedinjene nacije i njeni organi nikakvi seoski klubovi u kojima bi mogli nastupati na ovakav način. Postoje vrlo jasne procedure i odgovornost država i njenih organa. A to što je Bosna i Heregovina dobila, uz pomoć međunarodne zajednice, ovakav ustav, koji praktično ne omogućava donošenje odluke o podnošenju zahtjeva za reviziju, kako je to tražio Međunarodni sud, to je drugo pitanje i za drugu analizu.

#BiH #