Trump, Biden i Kosovo: Kako Richard Grenell vidi razlike u djelovanju dvije američke administracije?

Piše: Armin Sijamić

Kako riješiti pitanje Kosova i kako dovesti do „normalizacije odnosa“ između Kosova i Srbije, pitanja su za brojne američke administracije. Od proglašenja nezavisnosti Kosova George W. Bush, Barack Obama, Donald Trump i Joseph Biden su boravili u Bijeloj kući, ali do „normalizacije odnosa“ nije došlo, iako su politički procesi nezaustavljivo išli ka tome da utjecaj Prištine širom Kosova jača, a Beograda slabi.

Bivši specijalni izaslanik predsjednika SAD Donalda Trumpa za pregovore Beograda i Prištine Richard Grenell je u posjeti Srbiji i za tamošnju državnu televiziju govorio je o tome kako je bivši predsjednik želio okončati kosovske i regionalne sukobe, a kako to želi aktuelna administracija. Grenellovo pojavljivanje u medijima gotovo uvijek izaziva kontroverze, posebno zbog toga
što on i ne krije da je, barem otvorenije nego drugi, bio bliži Beogradu nego drugim balkanskim adresama, a što je bilo teško pretvoriti u konkretne političke pobjede Srbije i zbog činjenice da je ta država snažno zagledana u Rusiji, čak i onda kada joj to nanosi štetu.

U intervjuu za RTS, sada kao osoba koja dolazi iz „privatnog sektora“, on je govorio o Trumpovom i Bidenovom pristupu Kosovu i Srbiji. Njegov nastup je podsjetio na tekst Williama Montgomeryija, bivšeg američkog ambasadora u Srbiji i Crnoj Gori koji je 2004. godine, šest mjeseci po odlasku sa dužnosti u Beogradu, napisao tekst pod nazivom „Šta uraditi s Kosovom“ u kome je zaključio da je međunarodna zajednica na Kosovu primjenjivala „duboki dvostruki standard“ na štetu Srba. I jedan i drugi, kao osobe koje nisu dio američke administracije, govorili su „slobodnije“ o Srbiji i Kosovu.

Montogomery je po isteku mandata nastavio svoj upliv u politički život  Srbije putem „čudnih veza“ kako je svojevremeno ocijenio beogradski nedjeljnik „Vreme“. Da li će neke druge čudne
veze Grenell graditi sa Beogradom ostaje da se vidi, a do tada vrijedi se pozabaviti onim o čemu je u pomenutom intervjuu govorio.

Uzajamno priznanje ne donosi hranu na sto 

Grenellovu argumentaciju mogli bi svesti na četiri glavne teze. Prva je da Biden, za razliku od Trumpa, ne posvećuje pažnju regiji i da iza riječi njegove administracije ne stoje djela. Druga
je da Albin Kurti predstavlja prepreku bilo kakvom sporazumu. Treća teza je da su SAD Evropi prepustile brigu o Zapadnom Balkanu i da je to greška. Četvrta teza koju je iznio jeste da Washington ima potpuno pogrešan pristup rješavanju problema, prvo preko insistiranja na međusobnom priznanju, za razliku od Trumpa koji je insistirao na ekonomskim temama, a
zatim i zbog toga što američku politiku prema Kosovu sada ne vodi Bijela kuća, već State Department. 

On smatra da bi se američki predsjednik trebao uključiti u odnose Srbije i Kosova i da kao početna tačka takvog upliva moraju biti strana ulaganja sa obje strane granice. Tako bi „uzajamno priznanje“ sačekalo neko bolje vrijeme jer ono „ne donosi hranu na sto ljudima koji pokušavaju da stvore porodicu“, kaže Grenell. On smatra da je neuspjehu američke administracije na Kosovu doprinjela odluka da se posao povjeri Evropljanjima i da u francusko-njemačkom prijedlogu nema detalja o dogovoru. Evropljani toliko loše vode procese, kaže Grenell, da je NATO morao intervenisati i spriječiti sukobe Srba i Albanaca. Na koncu, Grenell cilja na Kurtija kao glavnog destruktivca kojem Zapad gleda kroz prste, dodajući da je sporazum o Zajednici srpskih opština (ZSO) stari dogovor i da mora biti implementiran.

Istup bivšeg Trumpovog izaslanika čini se kao pomno pripreman, jer je izneseno mnogo teza za samo desetak minuta razgovora u veoma specifičnom trenutku, a u konačnici realizacija tih
teza vodi ka tome da Srbija dobije na vremenu i da se Kurti stavi pod pritisak. Kurti odbija bilo kakvu „normalizaciju odnosa“, ukoliko nema međusobnog priznanja Kosova i Srbije te odbija da provede sporazum o ZSO koji je Priština ranije potpisala. Grenellov istup dolazi nakon što je Beograd posjetio i Derek Chollet koji obnaša funkciju savjetnika u State Departmentu i radi posao koji je ranije obavljao Grenell.

Suštinski, Grenellove prijedloge podržava Aleksandar Vučić koji pokušava da zadrži veze sa Rusijom, uprkos upozorenjima sa Zapada. Sa druge strane, Kurti je Vučiću najgori protivnik
po više osnova, a između ostalog i zbog toga što je bio zatvorenik režima u kojem je Vučić bio ministar i opozicionar koji Slobodana Miloševića nije kritikovao zbog ratova i genocida, već zbog toga što je velikosrpska politika poražena širom bivše Jugoslavije.

Budućnost u euroatlantskim integracijama

Cholletov dolazak u Beograd u većini srbijanskih medija nije bio tretiran pompezno kako to obično biva kada u glavni grad Srbije dođe i neko sa mnogo manjom političkom težinom, iako gosta tamošnja javnost zna iz vremena kada je bio pomoćnik Richarda Holbrookea. Razlog je vjerovatno vrlo jednostavan – ono što je Chollet poručio nije ugodno za tamošnju javnost. Američki diplomata nema dileme da Srbija i Kosovu imaju „euroatlantsku budućnost“ shodno svojim „aspiracijama“. Chollet je u nekoliko izjava, koje je dao prije dolaska u regiju, ali i dok je tu boravio, rekao da SAD žele međusobno priznanje Beograda i Prištine, uspostavljanje ZSO, prekid energetske ovisnosti Srbije od Rusije i nastavak euroatlantskog puta zemalja regije u koji, čini se, niko u aktuelnoj američkoj administraciji ne sumnja.

Modaliteti kako to postići su različiti, ali teško dostižni prema mišljenju ministra vanjskih poslova Srbije Ivice Dačića. Nakon razgovora sa Cholletom, Dačić je rekao da je Srbija spremna da se udalji od Rusije i da potpiše sporazum o strateškom partnerstvu sa SAD, ali pod uslovom da Zapad pokaže namjere konkretnim potezima i da Srbija zadovolji svoje interese. U protivnom, kaže Dačić, Srbija „neće puštati ruku“ Rusije koja je jedina drži „iznad provalije“. Dakle, Beograd će nastaviti da sjedi na dvije stolice što je duže moguće.

Chollet smatra da je ovo pravi trenutak da se Srbija odluči za saradnju sa Zapadom, budući da u blizini Balkana bukti rat koji vodi Rusija. On smatra da bi sadašnji trenutak trebalo iskoristiti da se okonča pitanje Kosova i da se postigne održiv sporazum. Jedinstvo Zapada najviše plaši Beograd, jer obruč koji je oko Srbije, a čine ga članice NATO-a i EU, može biti jedino upotrebljen samo ako ima jedinstva. Grenellovi i Cholletovi istupi upravo odslikavaju tu dilemu, a zvanični Beograd to vješto koristi, iako to javno ne saopštava.

U svakom slučaju, pitanje Kosova neće niti riješeno u skorije vrijeme, Beograd neće dobiti Kosovo, a Priština neće u UN. Zato su protekli mjeseci u javnost puštene različite ideje, poput članstva Kosova u NATO-u ili EU, bez da ih se prizna kao nezavisnu državu. Međutim, i takva rješenja traže jedinstvo o Kosovu kojeg na Zapadu u ovome trenutku nema. Sam Chollet je izrazio uvjerenje da je dogovor Beograda i Prištine moguć, ali je odbio da postavi vremenski okvir.