Retorika Donalda Trumpa sugerira da agresija na Iran nije američki rat

Za NAP piše: Prof. dr. Hazim Bašić

Početak američko-izraelskog napada na Iran krajem februara 2026. otvorio je ne samo vojni sukob, nego i komunikacijski rat u kojem su izjave američkog predsjednika Donalda Trumpa postale jednako kontroverzne kao i same vojne operacije. U rasponu od nekoliko sedmica, Trump je dao niz međusobno suprotstavljenih stavova o razlozima napada, ciljevima rata, trajanju sukoba, značaju Hormuškog moreuza, iranskom nuklearnom programu i navodnim američkim uspjesima. Razvoj događaja od početka agresije ukazuje na 'fluidne' ciljeve rata.

Ubistvo koje je promijenilo karakter rata

Iako se američko-izraelska agresija željela predstaviti kao 'ograničena vojna akcija' s ciljem neutralizacije iranskog nuklearnog programa, ubistvo iranskog vrhovnog vođe predstavljalo je dramatičnu prekretnicu. Nakon ovog događaja sukob je poprimio drugačiji karakter. Dakle, iako je Trump ranije u više navrata govorio da SAD ne žele 'promjenu režima' demant je došao već prvog dana rata. Poslije atentata na ajatolaha i ubistva 165 djevojčica koje se desilo istog dana, cijeli sukob se pretvorio u duboko politički i simbolički rat. Trump je istovremeno pozivao Iran na pregovore i upozoravao na 'razorne posljedice' ako uslijedi odmazda. Šizofrenom porukom se poziva na pregovore s jedne, uz 'prijetnju totalnim ratom' s druge strane.

Dio Trumpove retorike sugerirao je da će eliminacija Khameneija smanjiti napetosti i otvoriti prostor za 'umjerenije vodstvo'. Međutim, takav čin gotovo uvijek proizvodi suprotan efekat, mobilizaciju društva i jačanje tvrđe linije u politici. Svoj mesijanski sindrom Trump je potvrdio kroz izjavu da će on (!?) postaviti 'umjerenije vodstvo'.

Ubistvo vrhovnog vođe predstavlja tačku bez povratka, jer se radi o pitanju državnog suvereniteta i političkog opstanka Irana. Atentat je povećao legitimaciju iranskog odgovora, reducirao prostor za diplomatsko rješenje i pretvorio sukob u širi geopolitički obračun. Iranski odgovor je bio kratak i jasan: 'vi ste rat započeli, mi ćemo odrediti njegov kraj'.

Rat bez jasnog razloga: Od 'nuklearnog programa' do 'odgovora na zatvaranje moreuza'

U prvim danima sukoba Trump je napad predstavljao kao odgovor na sigurnosnu prijetnju i iranski nuklearni program, iako je ranije, nakon dvanaestodnevnog rata, tvrdio da su iranske nuklearne sposobnosti već 'uništene'. Ovakva Trumpova retorika podsjeća na argumente koji su ranije korišteni, prije intervencija u Iraku i Libiji: najprije prijetnja, zatim dokaz koji se stalno mijenja, da bi se na kraju otkrilo da ključni dokaz za navodnu prijetnju ne postoji.

Kada je u pitanju Hormuški moreuz, Trump je isprva minimizirao značaj njegovog zatvaranja. Tvrdio je da im on i ne treba, da će SAD brzo osigurati prolaz, a potom je prijetio da će 'uništiti elektrane' ako Iran ne otvori prolaz u roku od 48 sati. Istovremeno je kritikovao NATO saveznike, optužujući ih da ne žele pomoći u osiguravanju prolaza, što je dodatno produbilo konfuziju o ciljevima operacije. Čini se da je kontrola nafte postala stvarni cilj, dok su politički razlozi gurnuti u drugi plan. Trumpova retorika se pomjerila od 'demokratizacije Irana' ka 'osiguranju tankera'. Hormuški moreuz je od sporednog pitanja postao centralna tema rata, zbog kojeg Trump vrši mobilizaciju dodatnih snaga.

Trump je čas umanjivao globalne posljedice zatvaranja moreuza, čas upozoravao na 'ogromne ekonomske posljedice' i potrebu vojne akcije. U međuvremenu, sukob je izazvao poremećaj globalnih tokova nafte i energetsku krizu. Ova promjena retorike posljedica je rasta cijena nafte i pritiska tržišta, a ne promjene ratne strategije.

'Potpuno smo uništili', ali Iran nastavlja da se brani

Trump je više puta sugerirao da će operacija biti brza i odlučna, stalno mijenjajući procjenu dužine rata. U više navrata egocentrično je proglašavao pobjedu. Ova kontradikcija 'rata koji je već dobijen, ali se još vodi', ukazuje na raskorak između političke retorike i vojne realnosti.

Međutim, rat je ušao u četvrtu sedmicu uz eskalaciju i širenje sukoba. Istovremeno, izdavao je ultimatume koji su produžavali napetosti, poput prijetnje uništavanjem iranske energetske infrastrukture (pri čemu je ranije izjavljivao da će poštediti 'ekonomsku' infrastrukturu).

Trump, koji je inače sklon davanju senzacionalističkih izjava, je 13. marta tvrdio da su američki napadi 'potpuno uništili' iranske vojne ciljeve na ostrvu Kharg, nazivajući operaciju 'jednom od najmoćnijih u historiji'. Prije toga, na novinarsko pitanje o zauzimanju Kharga rekao je: 'To je jedna od brojnih mogućnosti', 'da nije visoko na listi prioriteta' i 'mogu se predomisliti u sekundi'.

Taktika 'stalnog ultimatuma' znak je odsustva jasne strategije, ali ukazuje i na improvizacije. Produžavanje roka i stalne prijetnje sugeriraju da Washington nije očekivao dugotrajan otpor.

Rat koji se vodi dok se njegovi razlozi naknadno izmišljaju

Trumpove izjave o ratu protiv Irana – od 'brze operacije', preko 'potpunog uništenja', traženja pomoći od Kurda (uz kasniju tvrdnju da mu ne trebaju), do prijetnji novim udarima pokazale su duboku nedosljednost. Svaka nova izjava mijenjala je ciljeve rata: nuklearni program, smjena vlasti u Teheranu, kontrolu moreuza, balistički program, zaštita tankera, pa čak i pritisak na saveznike.

Ovakva komunikacija ne samo da reflektira nejasnu strategiju, nego i sama postaje faktor eskalacije. U modernim sukobima, riječ predsjednika ima gotovo isti efekat kao i vojna operacija. U slučaju američko-izraelskog napada na Iran Trumpove izjave su dosljedno kontradiktorne. Rezultat je nastavak rata u kojem se stvarni cilj – pokoravanje ili totalno uništenje Irana, pokušava sakriti i opravdati. U međuvremenu, svijet pokušava razumjeti da li Washington vodi jasno definisanu vojnu kampanju ili improvizira geopolitiku.